Izrael se pokušava nametnuti silom, ali Tursku uvlači u igru koju možda neće moći kontrolirati

Mnogi analitičari izraelsku eskalaciju povezuju s pokušajem Benjamina Netanyahua da uoči parlamentarnih izbora ponovno nametne sigurnost kao središnju političku temu i poveća izglede svojega bloka.

To je samo jedan dio priče.

Drugi pokazuje izraelskog premijera zarobljenog u istom zatvorenom krugu: rat, iscrpljivanje, nova eskalacija i ponovno oslanjanje na vojnu silu kao zamjenu za dugoročnu političku strategiju.

Netanyahu više nije sposoban ponuditi novu viziju Izraela.

Umjesto političkog rješenja, nastavlja širiti broj bojišta, dok se istodobno produbljuju unutarnje podjele, raste međunarodni pritisak i slabi povjerenje u izraelsko političko vodstvo.

Iz te perspektive, bombardiranje sirijskog vojnog aerodroma Abu al-Duhur nije bilo samo napad na staru pistu.

Bilo je to upozorenje Turskoj.

Ali takva upozorenja imaju cijenu. Izrael pokušava silom zaustaviti širenje turskog utjecaja, a pritom Ankaru uvlači u sigurnosnu igru čiji daljnji razvoj možda više neće moći potpuno kontrolirati.

Izrael ne napada ono što Sirija danas ima

U trenutku izraelskog napada Abu al-Duhur nije predstavljao neposrednu vojnu prijetnju Izraelu.

Baza još nije bila potpuno operativna, ondje nisu bili raspoređeni turski borbeni zrakoplovi, a Sirija trenutačno nema zračne sposobnosti koje bi mogle ozbiljno ugroziti izraelsku vojnu nadmoć.

Zašto je onda napadnuta?

Zato što Izrael nije bombardirao ono što se u bazi nalazilo toga dana, nego mogućnost onoga što bi se ondje moglo pojaviti sutra.

Sirijski ministar vanjskih poslova Asaad al-Šaibani izjavio je da je obnova bila namijenjena budućim potrebama sirijskog ratnog zrakoplovstva. Potvrdio je da su turski časnici nekoliko dana prije napada posjetili bazu u okviru vojne obuke i razmjene iskustava, ali je odbacio tvrdnju da se pripremala trajna turska baza ili raspoređivanje turskih snaga.

Izrael je unatoč tim objašnjenjima napao pistu i hangare.

Netanyahu je poslije gotovo otvoreno priznao da je udar bio poruka. Izjavio je da Izrael neće tolerirati tursko vojno učvršćivanje koje se pomiče prema jugu jer ga smatra prijetnjom.

Dodao je da je upozorenje prethodno preneseno, ali da ga druga strana očito nije dovoljno jasno razumjela, pa se Izrael pobrinuo da poruka bude shvaćena.

Problem za Izrael jest to što vojna poruka ne završava u trenutku udara.

Ona zahtijeva odgovor druge strane.

Ankara nije odgovorila onako kako je Netanyahu očekivao

Turska nije pokrenula neposrednu vojnu akciju. Nije reagirala emotivno niti je dopustila da je jedan napad uvuče u sukob u trenutku koji bira Izrael.

Umjesto toga, Ankara je odbacila izraelske optužbe i poručila da će nastaviti legitimno surađivati sa sirijskom državom u obnovi njezinih institucija, infrastrukture i obrambenih sposobnosti.

To je možda važnije od brzoga simboličnog odgovora.

Izrael je napadom pokušao nametnuti pravilo prema kojem on odlučuje koje vojne objekte Sirija smije obnoviti i dokle može dosezati suradnja Damaska s Turskom.

Ankara to pravilo nije prihvatila.

Turska sada može nastaviti jačati Siriju postupno, kroz vojnu obuku, obnovu institucija, razmjenu obavještajnih podataka, razvoj zapovjednih sustava i širu političku zaštitu sirijskog suvereniteta.

Takav proces ne mora biti dramatičan da bi dugoročno promijenio odnos snaga.

Sjećanje na 2015. godinu

U raspravama o mogućem tursko-izraelskom incidentu često se spominje studeni 2015., kada je Turska srušila ruski borbeni zrakoplov Su-24 nakon što je, prema tvrdnjama Ankare, povrijedio turski zračni prostor i ignorirao upozorenja.

Današnja situacija nije ista.

Rusija i Izrael imaju različite odnose s Turskom, a okolnosti u Siriji potpuno su se promijenile. Ipak, slučaj iz 2015. pokazao je nešto važno: Ankara je spremna upotrijebiti vojnu silu ako procijeni da je prijeđena jasno definirana crvena linija.

Zato pitanje više nije može li Turska odgovoriti.

Pitanje je što bi Ankara smatrala dovoljno ozbiljnom prijetnjom da odluči odgovoriti.

Ako bi izraelski napad pogodio turske vojnike, uništio imovinu pod izravnim nadzorom Ankare ili bio procijenjen kao napad na tursku nacionalnu sigurnost, prostor za diplomatsko obuzdavanje naglo bi se suzio.

Američki izaslanik Tom Barrack upravo je zato upozorio na opasnost pogrešne procjene i otkrio da Washington radi na uspostavljanju mehanizma za sprječavanje sukoba između Izraela, Turske i Sirije.

Takav mehanizam ne uspostavlja se između država koje nemaju nikakav rizik od međusobnog incidenta.

Turska ne mora odgovoriti ondje gdje Izrael očekuje

Izrael desetljećima djeluje na temelju vojne inicijative. Bira vrijeme, mjesto i način udara, dok protivnika pokušava prisiliti na reakciju unutar prostora u kojem izraelska vojska ima prednost.

Turska ne mora prihvatiti takva pravila.

Njezin odgovor ne mora biti neposredan niti ograničen na jedan aerodrom u Siriji. Ankara raspolaže mnogo širim instrumentima: diplomatskim pritiskom, regionalnim savezima, obavještajnim sposobnostima, vojnom suradnjom sa Sirijom i utjecajem na sigurnosne i trgovačke procese koji obuhvaćaju istočni Mediteran, Irak, Zaljev i Crveno more.

To ne znači da će Turska pokrenuti vojnu operaciju protiv Izraela.

Znači da Izrael više ne može promatrati svako pitanje odvojeno.

Pritisak na turske interese u Siriji može proizvesti posljedice u drugim političkim i sigurnosnim područjima. Ankara može ubrzati obnovu sirijske države, ojačati odnose sa Saudijskom Arabijom, Pakistanom, Katarom i Egiptom te dodatno ograničiti izraelski diplomatski prostor.

Sukob se zato više ne promatra samo unutar granica Sirije ili Izraela.

On postaje dio šireg regionalnog preslagivanja.

Gaza je promijenila tursku političku svijest

Gaza u Turskoj odavno nije samo vanjskopolitička tema.

Postala je pitanje koje povezuje državni interes, javno mnijenje, humanitarnu odgovornost i položaj Turske u muslimanskom svijetu.

Ankara je godinama koristila diplomatski pritisak, humanitarnu pomoć i međunarodne inicijative. Međutim, nastavak rata i širenje izraelskih operacija postupno povećavaju očekivanja da Turska učini više.

Izrael to razumije.

Zato s posebnom zabrinutošću prati svaki oblik turskog približavanja Gazi, Siriji i drugim prostorima na kojima se pokušava ograničiti izraelska sloboda djelovanja.

Tursko uključivanje ne mora odmah biti vojno da bi promijenilo jednadžbu. Dovoljno je da Ankara poveže više regionalnih država oko zajedničkog političkog, gospodarskog ili sigurnosnog stajališta.

Sporazum iz Meke između Turske, Saudijske Arabije i Pakistana pokazuje da se takva sigurnosna arhitektura već počinje oblikovati.

Sirija se još nije priključila tom sporazumu, ali se sve snažnije povezuje sa svim trima njegovim članicama.

Netanyahu igra na vrijeme

Izraelski izbori zakazani su za 27. listopada.

Netanyahu zato ima politički interes održavati dojam da je jedini vođa sposoban zaštititi Izrael od rastućih regionalnih prijetnji. Nova eskalacija može mu pomoći da javnu raspravu ponovno preusmjeri na sigurnost i udalji je od unutarnjih podjela, odgovornosti za prethodne neuspjehe i pitanja političke budućnosti zemlje.

Ali strategija stalne eskalacije nosi ozbiljan rizik.

Svaki novi udar povećava broj protivnika, stvara nove razloge za njihovo povezivanje i približava trenutak u kojem će pogrešna procjena izazvati incident koji više neće biti moguće zaustaviti priopćenjima i telefonskim pozivima.

Izrael možda računa da će Turska, kao i mnogo puta prije, odgovoriti osudama i diplomatskim pritiskom.

Ankara, međutim, pokušava stvoriti upravo suprotno uvjerenje: da njezina suzdržanost nije slabost i da ne znači kako će svaka izraelska akcija ostati bez posljedica.

Najopasniji trenutak dolazi nakon prvog udara

Potpuni rat između Turske i Izraela trenutačno nije najizgledniji scenarij.

Obje države razumiju njegovu cijenu, obje su povezane sa Sjedinjenim Američkim Državama i obje imaju razloge da izbjegnu izravan sukob.

Najveća opasnost nije planirani veliki rat.

Najveća opasnost jest ograničeni incident nakon kojega nijedna strana ne želi izgledati slabo.

Ako izraelski napad pogodi turske snage, Ankara bi mogla zaključiti da mora odgovoriti kako bi sačuvala vjerodostojnost svojih crvenih linija. Izrael bi zatim mogao odgovoriti na turski odgovor, a sukob bi nakon prvih udara dobio vlastitu dinamiku.

Tada pitanje više ne bi bilo želi li netko rat.

Pitanje bi bilo mogu li ga obje strane zaustaviti.

Izrael stvara upravo ono čega se boji

Izrael tvrdi da pokušava spriječiti tursko vojno učvršćivanje u Siriji.

Ali bombardiranjem sirijske infrastrukture i javnim prijetnjama Ankari može proizvesti suprotan rezultat: ubrzati tursko-sirijsku obrambenu suradnju, približiti Damask novim regionalnim partnerima i povećati potporu stvaranju zajedničkog sustava odvraćanja.

Netanyahu se pokušava nametnuti silom.

Problem je u tome što svaki novi udar više ne pokazuje samo izraelsku moć. Pokazuje i granice strategije koja se oslanja na uvjerenje da će svi protivnici zauvijek ostati razdvojeni, slabi i nesposobni odgovoriti.

Turska još nije ušla u otvoreni sukob.

Ali Izrael je svojim potezima sve dublje uvlači u igru.

A jednom kada Ankara zaključi da je njezina nacionalna sigurnost izravno ugrožena, pravila te igre više neće pisati samo Tel Aviv.

Izvori

Reuters: izvještaji o bombardiranju Abu al-Duhura, turskoj reakciji i američkom mehanizmu za sprječavanje sukoba.

Axios: intervju sa sirijskim ministrom vanjskih poslova Asaadom al-Šaibanijem o obnovi baze i nepostojanju plana za trajno raspoređivanje turskih snaga.

Le Monde: Netanyahuova izjava o poruci Turskoj i protivljenju turskom vojnom učvršćivanju prema jugu.

Associated Press: izvještaj o izraelskom napadu nakon posjeta turskih vojnih stručnjaka bazi.