Tišina je u noći 15. srpnja imala zlokobnu jeku. Nebo iznad Ankare i Istanbula bilo je opterećeno pepelom zavjere čije su niti ispletene u mračnim sobama iza oceana.

Sateliti su promatrali, a zasloni za nadzor u prijestolnicama zavjere hladno su treperili.

Večeras pada osmanski div. Večeras će Turska biti zaklana.

Pokrenule su se metalne zvijeri.

Tenkovi izdajnika presjekli su istanbulske mostove kako bi srce grada podijelili na dva dijela.

Tlo je podrhtavalo pod nogama majki, a zrakoplovi F-16 koji su izdali svoju zastavu letjeli su na maloj visini, probijali zvučni zid i sijali strah nad glavama djece.

U tom su trenutku arhitekti smrti vjerovali da će narod kleknuti na koljena i da je višedržavni napad stegnuo obruč oko vrata države.

U svojoj maloj sobi u Marmarisu predsjednik Erdoğan stajao je, a oči su mu bile pune suza zbog domovine kojoj je prijetio pad, dok su mu prsa gorjela čvrstinom osvajača.

Helikopteri s timovima za atentat približavali su se poput gavrana, a šehadet je doslovno bio udaljen svega nekoliko stotina metara.

Čovjek iz sjene obavio je svoj najtajniji telefonski poziv u povijesti države.

Narod čeka tvoj glas, a zemlja stoji na oštrici mača. Ili slava ili šehadet.

Srcem koje je drhtalo od ljubavi prema domovini i odlučnošću koja lomi stijene, preko malog zaslona mobilnog telefona koji je razbio zidove očaja, odjeknuo je poziv:

Izađite na ulice i trgove. Ne postoji sila na ovoj zemlji jača od sile naroda.

I upravo u tom trenutku dogodilo se čudo.

Tekbiri su se podigli s devedeset tisuća munara u isto vrijeme. Kao da su sultani, od Mehmeda Osvajača do Selima, govorili glasovima tih munara.

Majke su sa svojim hidžabima izašle pred tenkove, a očevi su svojim golim tijelima legli pod gusjenice.

Čista krv prolila se po asfaltu kako bi natopila tlo Anadolije, a umjesto da strah paralizira narod, ljubav prema zemlji i vodstvu paralizirala je umove izdajnika, pa se državni udar srušio pred nogama bosonogih ljudi koji su se zakleli Bogu da im dostojanstvo neće biti oduzeto.

Ta noć nije bila kraj.

Bila je krštenje krvlju i vatrom. Država se očistila suzama šehida i podigla glavu kako bi započela put gorkog obračuna i doktrine strateške ofenzive.

Sirija

Krv šehida od 15. srpnja još se nije osušila, a tursko oružje već je odjeknulo na sjeveru.

Naši su junaci razbili koridor terorizma, srušili iluzije podjele, a krv naših vojnika pomiješala se sa zemljom Šama kako bi objavili:

Mi smo ovdje da zaštitimo svoju braću i zjenicu našega oka.

Libija

Kada je Zapad poželio ugušiti nas u našim vodama, naši su sokolovi poletjeli kako bi ponovno iscrtali kartu Sredozemlja. Suze njihovih posrednika tekle su od nemoći pred našim brodovima i našim suverenitetom ispisanim barutom i čeličnim sporazumima.

Gorski Karabah

Planine Kavkaza zatresle su se od suza radosnica kada su vojske okupacije kleknule pod udarima naših bespilotnih letjelica, pa se zastava Azerbajdžana ponovno zavijorila nad nebom nakon trideset godina potlačenosti.

Danas se taj carski i emotivni zagrljaj upotpunjuje.

Kada cionistički neprijatelj vrišti od straha zbog turskog ministra unutarnjih poslova koji sanja Jeruzalem, i kada drhte pred šutnjom Hakana Fidana, oni se boje onoga duha koji se nastanio u našim srcima u noći 15. srpnja.

Vide nas kako letimo iznad Damaska, a naš ministar unutarnjih poslova stoji u srcu Šama, pa shvaćaju da su se vlasnici zemlje vratili kako bi obrisali suze potlačenih i očistili zemlju prije kraja ovoga ljeta.

O naš veliki ummete.

Noć koju su željeli pretvoriti u naše žalovanje, Bog je pretvorio u zoru našega preporoda.

Mi predvodimo ummet čije srce kuca ljubavlju prema istini i pravdi.

Tko je želio slomiti nas, slomile su ga žrtve našega naroda.

A tko nam danas stane na put, neka se pripremi, jer bujica našega ponosa neće nikoga poštedjeti.

Početak se nastavlja.

Jeruzalem je naše odredište.

Ono što dolazi bit će još veće, a uzvišenost Istine uvijek će biti iznad svega.