Nacionalno pomirenje u Egiptu nije utopija, ono je postalo nužnost

Može li Egipat zatvoriti jedno od najtežih poglavlja svoje novije povijesti i prekinuti dugogodišnji sukob između države i islamističkih pokreta?

To pitanje više nije samo teorijsko.

Na Bliskom istoku danas postoje procesi koji pokazuju da države, čak i nakon desetljeća nasilja, mogu pokušati razoružati i raspustiti organizacije s kojima su godinama bile u sukobu te njihove pripadnike vratiti u društvo kao građane.

Turska, Sirija i Libanon nude različite modele takvih procesa. Zašto Egipat ne bi mogao biti četvrti?

Što bi pomirenje zapravo značilo?

Nacionalno pomirenje ne bi značilo povratak Muslimanske braće kao paralelne strukture niti priznavanje bilo koje organizacije kao ravnopravnog partnera državi.

Upravo suprotno.

Polazište bi trebalo biti raspuštanje organizacijskih struktura islamističkih skupina, prekid njihova djelovanja izvan državnih institucija i uključivanje njihovih pripadnika u društvo kao pojedinačnih građana.

S druge strane, država bi mogla razmotriti široku amnestiju za one koji nisu izravno sudjelovali u ubojstvima, nasilju ili poticanju na krvoproliće.

Takav potez mogao bi riješiti i veliki humanitarni problem koji već godinama pogađa tisuće zatvorenika i njihove obitelji.

Prigovor: „Egipat je drukčiji“

Egipatski novinar Nashat al-Dihi odbacio je ovu ideju tvrdeći da se egipatski slučaj ne može uspoređivati s Turskom, Sirijom ili Libanonom.

Njegov argument je jasan: Muslimanska braća zakonski su raspuštena i označena kao teroristička organizacija, a sukob koji se dogodio nije bio samo sukob s vlašću nego je ostavio mrtve među policijom, vojskom i civilima.

Al-Dihi posebno podsjeća na policajce i časnike poginule tijekom nasilja povezanog s razbijanjem prosvjednog kampa Rabaa i pita: tko može vratiti te ljude njihovim obiteljima?

To je emocionalno snažan argument.

Ali politika se ne može voditi samo emocijama.

Turska pokazuje koliko daleko država može otići

Tursko iskustvo možda je najbolji primjer.

Sukob države i PKK-a trajao je desetljećima i odnio desetke tisuća života. Unatoč tome, Ankara je u trenutku kada se osjećala dovoljno politički, vojno i sigurnosno snažnom otvorila prostor za proces razoružavanja i raspuštanja organizacije.

U tome je ključ cijele priče.

Pomirenje nije nužno dokaz slabosti države.

Ponekad je upravo suprotno, država može ponuditi izlaz iz dugotrajnog sukoba upravo onda kada vjeruje da više nije ugrožena i da proces može kontrolirati.

Egipat je nešto slično već napravio

Postoji još važniji argument: Egipat ne mora tražiti primjer samo izvan svojih granica.

Tijekom 1990-ih zemlja je prošla kroz krvavi sukob s al-Gama’a al-Islamiyyom. Poginule su stotine pripadnika sigurnosnih snaga i islamističkih militanata, ali i civili i strani turisti.

Ipak, država je na kraju uspjela političkim i sigurnosnim putem postupno zatvoriti taj sukob.

Organizacija je odustala od oružane borbe, njezini su ideolozi javno revidirali dio svojih ranijih stavova, a država je zauzvrat oslobodila velik broj zatvorenika i otvorila prostor za završetak oružane konfrontacije.

Ako je takav proces bio moguć nakon krvavih 1990-ih, teško je tvrditi da je nacionalno pomirenje danas samo politička fantazija.

Jedna država, bez paralelnih organizacija

Pomirenje, međutim, mora imati jasnu granicu.

Moderna država ne može dugoročno tolerirati političke, vjerske ili vojne organizacije koje grade vlastite strukture paralelne državnim institucijama.

To vrijedi za Egipat jednako kao i za Tursku, Siriju, Libanon ili bilo koju drugu državu.

Država mora ostati jedini ustavni okvir političkog djelovanja.

Zato eventualno pomirenje ne bi trebalo značiti povratak na staro, nego upravo suprotno: raspuštanje paralelnih organizacijskih struktura u zamjenu za otvaranje puta njihovim pripadnicima da se vrate normalnom građanskom životu.

Egipat danas ima još jedan razlog

Regionalne okolnosti dodatno povećavaju važnost unutarnje stabilnosti.

Egipat je suočen s gospodarskim pritiscima i ozbiljnim sigurnosnim promjenama u svojem neposrednom okruženju. U takvom trenutku dugotrajni unutarnji politički sukobi troše energiju države koju bi ona mogla usmjeriti prema vanjskim izazovima.

Postoje i oni kojima nastavak sukoba odgovara.

Dio političkih aktera izvan zemlje godinama gradi svoj utjecaj upravo na patnji zatvorenika i njihovih obitelji. Rješavanje tog pitanja oduzelo bi im jedan od glavnih instrumenata političke mobilizacije.

Zato pitanje više nije samo može li Egipat provesti nacionalno pomirenje.

Pravo pitanje glasi:

Ako država može zatvoriti dugogodišnji sukob, raspustiti paralelne organizacije, vratiti tisuće ljudi normalnom životu i istodobno sačuvati puni autoritet svojih institucija – zašto to ne bi pokušala?

Napomena autora: Walid Abd al-Hayy odbacuje tvrdnju da je pripadnik ili dužnosnik Muslimanske braće. Navodi da nikada nije bio njihov član te da je njegovo javno protivljenje toj organizaciji poznato više od trideset godina.

Autor: Walid Abd al-Hayy Prijevod i obrada: BI360 Analiza