Erdoğan nije odgovorio u Siriji. Odgovorio je ondje gdje Izrael najmanje želi konkurenciju.

Pogledao sam jučerašnju konferenciju za medije turskog i libanonskog predsjednika u Ankari.

Najmanje što se može reći jest da je ovaj posjet potpuno promijenio dinamiku oko juga Libanona i izraelske prisutnosti.

Pogledajte pažljivo…

Prije samo nekoliko dana izraelski ministar Israel Katz zaprijetio je Turskoj i poručio da neće dopustiti Erdoğanu da promijeni odnos snaga u regiji i ojača Siriju.

No Erdoğan nije odgovorio preko Sirije. Upravo je u tome ključ cijele priče.

Umjesto toga, fokus je prebacio na područje koje Izrael smatra svojim najvažnijim sigurnosnim pojasom jug Libanona.

Katz je otvoreno izjavio da se Izrael neće povući s juga Libanona i da će ondje ostati koliko god bude potrebno.

Samo nekoliko dana poslije Erdoğan je u Ankari ugostio libanonskog predsjednika Josepha Aouna i poslao poruku koja je privukla veliku pozornost.

Tijekom sastanka predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ponudio je mogućnost da turske snage sudjeluju na jugu Libanona u okviru međunarodnih misija.

Istodobno je libanonskom predsjedniku Josephu Aounu savjetovao da ne žuri s bilo kakvim sporazumom s Izraelom, poručivši da Izrael nema namjeru sklopiti trajni mir ni s kim, te ga pozvao da dodatno ojača odnose sa Sirijom i posjeti Damask.

Erdoğan je također poručio da je Turska spremna pružiti svu moguću potporu obnovi južnog Libanona, koji je teško pogođen izraelskim napadima.

Upravo se u tome krije najvažnija poruka.

Ako Izrael svoj ostanak na jugu Libanona opravdava sigurnosnim razlozima i slabim državnim institucijama, Turska odgovara jačanjem suradnje sa službenim institucijama Libanona, obnovom ratom razorenog juga, potporom libanonskoj vojsci i jačanjem kapaciteta libanonske države.

Drugim riječima, Ankara se ne natječe s Izraelom u Bejrutu.

Natječe se za utjecaj na jugu Libanona području koje Izrael želi zadržati kao trajni sigurnosni pojas, dok Turska zagovara drukčiji pristup koji se temelji na ulozi libanonske vojske, državnih institucija i obnovi juga, umjesto njegovog ostanka u stanju trajnog sukoba.

Istodobno je Turska strateški poslala stotine tona humanitarne pomoći preko luke Beirut, dok se suradnja s Libanonom sve više produbljuje kroz obuku vojske, razmjenu obavještajnih podataka i političku koordinaciju.

Danas se Turska tiho širi u vakuum koji je nastao slabljenjem Hezbollaha. Erdoğan je pritom opisao Beirut kao dio turske nacionalne sigurnosti.

Sve se to događa u trenutku kada je prekidom starog iranskog kopnenog koridora preko Sirije otvoreno novo razdoblje regionalnog nadmetanja.

Prva fronta tog nadmetanja proteže se od sirijskog Golana do juga Libanona, gdje se sve više osjeća rastući turski utjecaj.

No Ankara se, čini se, ne namjerava zaustaviti samo na kopnu. Sljedeća velika strateška pozornica postaje istočni Mediteran, gdje će se voditi borba za pomorske koridore, energetsku sigurnost i dugoročni utjecaj u regiji.

Zbog toga se može reći da je ono što se dogodilo u Ankari početak tihog nadmetanja za utjecaj na jugu Libanona te turski odgovor na izraelsku politiku iz smjera koji se možda nije očekivao.