Budući veliki sukobi možda se neće voditi samo tenkovima. Vodit će se čipovima, rijetkim mineralima i tvornicama.

Kada se govori o globalnom nadmetanju velikih sila, većina ljudi prvo pomisli na vojske, ratne brodove i borbene zrakoplove.

No suvremena geopolitika sve se više vodi na drugom bojištu.

U tvornicama.

U rudnicima.

U laboratorijima.

U podatkovnim centrima.

I u opskrbnim lancima koji povezuju svjetsku industriju.

Možda najbolji primjer za to su poluvodiči.

Mali elektronički čipovi bez kojih danas ne mogu funkcionirati suvremeni automobili, telekomunikacijski sustavi, sateliti, umjetna inteligencija ni velik dio moderne vojne opreme.

Država koja razvija najnaprednije čipove ne stječe samo gospodarsku prednost.

Ona dobiva i stratešku prednost.

Slično vrijedi i za rijetke minerale.

Mnogi od njih gotovo su nepoznati široj javnosti, ali bez njih nije moguće proizvoditi radarske sustave, električne motore, raketne sustave, baterije, vjetroelektrane i velik dio suvremene elektronike.

Zbog toga pitanje tko kontrolira njihovu proizvodnju i preradu postaje pitanje nacionalne sigurnosti.

Isto vrijedi i za opskrbne lance.

Ako ključna komponenta dolazi iz jedne države, tada ta država u određenim okolnostima može steći značajan politički i gospodarski utjecaj.

Zato mnoge velike sile posljednjih godina ulažu golema sredstva u razvoj vlastite industrije.

Ne zato što žele proizvoditi sve same.

Nego zato što žele smanjiti ovisnost o mogućim suparnicima.

To je posebno vidljivo u odnosima između Sjedinjenih Američkih Država i Kine.

Njihovo nadmetanje odavno više nije samo pitanje carina ili trgovinske razmjene.

Ono obuhvaća razvoj umjetne inteligencije, proizvodnju naprednih poluvodiča, kontrolu rijetkih minerala, tehnološke standarde, 5G mreže, kvantno računalstvo i sigurnost opskrbnih lanaca.

Drugim riječima, natjecanje se preselilo s granica država u središte industrije i tehnologije.

To ne znači da je vojna moć izgubila važnost.

Naprotiv.

Ali moderna vojska ovisi o industriji koja je proizvodi.

Ovisi o čipovima koji upravljaju njezinim sustavima.

Ovisi o sirovinama iz kojih se izrađuju njezini senzori, projektili i komunikacijska oprema.

Država koja ne može osigurati vlastitu proizvodnju u kriznim vremenima postaje ranjivija, bez obzira na veličinu svoje vojske.

Upravo zato mnoge zemlje danas grade nove tvornice, ulažu u domaću proizvodnju i nastoje diversificirati izvore ključnih sirovina.

Cilj nije potpuno prekinuti međunarodnu trgovinu.

Cilj je smanjiti rizik da jedna kriza ili jedna politička odluka zaustavi cijeli industrijski sustav.

To objašnjava i zašto su posljednjih godina tehnološke tvrtke postale važan dio međunarodne politike.

One više nisu samo gospodarski subjekti.

Njihove tehnologije sve više određuju sigurnost, obranu i gospodarsku otpornost država.

Geopolitika se zato danas vodi na više razina istodobno.

Na kopnu.

Na moru.

U zraku.

U svemiru.

Ali i u tvornicama, laboratorijima i istraživačkim centrima.

Budući odnos snaga neće određivati samo broj tenkova ili ratnih brodova.

Određivat će ga i pitanje tko proizvodi ključne tehnologije, tko kontrolira kritične sirovine i tko može održati vlastitu industriju u vrijeme velike međunarodne krize.

Možda upravo zato najveća strateška utrka 21. stoljeća neće biti ona za osvajanje novih teritorija.

Nego za tehnološku neovisnost i kontrolu nad resursima bez kojih suvremeni svijet više ne može funkcionirati.