Svi pogledi usmjereni na plinovod Medgaz koji spaja Alžir s Španjolskom.

S obzirom na trenutnu situaciju, može biti ključna meta.

Alžir je 2021. zatvorio Plinovod Magreb, koji je opskrbljivao Španjolsku preko Maroka.

Maroko je tada počeo gubiti godišnje +200 milijuna €.

Ali... može li to biti Nord Stream 2.0? Postoji li rizik od sabotaže?

U principu ne postoji isti rizik, ali nikad se ne zna.

Mogućnost da akteri poput Maroka, Sjedinjenih Američkih Država ili Izraela izvedu sabotažu na Medgazu nosi potpuno različite geopolitičke logike, poticaje i rizike za svakog od njih.

Nakon presedana Nord Streama (gdje službena njemačka istraga iz 2026. upućuje na državne zavjere povezane s ratom u Ukrajini, a gdje su SAD medijski optužene zbog svojih komercijalnih interesa), Washington ponovno dolazi pod lupu.

SAD su postale jedan od najvećih izvoznika ukapljanog prirodnog plina u Europu. Prekid u Medgazu prisilio bi Španjolsku i Europsku Uniju na masovnu kupovnu ukapljača plina od Amerikanaca po sjevernoameričkim tržišnim cijenama.

Sabotirati Medgaz značilo bi namjerno ugroziti ekonomsku stabilnost izravnog saveznika NATO-a u trenutku globalne napetosti najvišeg stupnja. Za razliku od Njemačke s ruskim plinom (gdje je Washington želio prekinuti veze Berlin-Moskva), alžirski plin koji stiže u Španjolsku ne financira napadačku silu neprijateljsku prema NATO-u, već stabilizira južni bok Europe.

Izrael je drugačiji. Odnos između Alžira i Izraela je potpuna neprijateljstva, posebno zategnuta sukobima na Bliskom istoku.

Osim toga, Izrael je učvrstio masovne veze s Marokom kroz obrambene sporazume i nedavnu dodjelu licenci za eksploataciju plina u vodama Atlantskog oceana nasuprot Zapadne Sahare.

Udarac na Medgaz bio bi kritičan udarac financijama Alžira (njihova geopolitičkog neprijatelja), čija je pluća financijska državna tvrtka Sonatrach, a uzgred i Španjolskoj, koja se suočava s Izraelom zbog Palestine.

Od tri aktera, Maroko je taj koji održava najžestokiju susjedsku rivalitet s Alžiron (pod hranom povijesne utrke naoružanja u Magrebu).

Ostaviti Alžir bez glavnog kanala prihoda prema Europi i dokazati navodnu "nesigurnost" alžirskih koridora bio bi njihov cilj.

Izravni fizički marokanski napad u vodama pod strogim nadzorom španjolske mornarice (koja je u srpnju 2026. ponovno modernizirala svoje sustave radara i senzora na otoku Alborán upravo kako bi učvrstila pomorsku sigurnost područja) vjerojatno bi bio otkriven.

Maroko ovisi o političkom favore Španjolske i EU-a za međunarodnu potvrdu svoje suverenosti nad Zapadnom Saharom.

Potvrđeni sabotaj doveo bi do sankcija EU-a koje bi slomile njihovu ekonomiju.

Ako bi Medgaz doista pretrpio sabotažu, ključ ne bi bio projektil ili vidljivi ratni brod, već operacija lažne zastave ili hibridni rat.

Očito da nijedan od ovih triju aktera ne bi preuzeo autorstvo. Ako bi se dogodilo, sabotaj bi bio osmišljen tako da izgleda kao nesreća.

Druga opcija bila bi da državni akter financira ili pruži obavještajne podatke pobunjeničkim skupinama za napad na infrastrukturu na alžirskom tlu, potpuno skrećući međunarodnu pažnju s mediteranskih sila.

Stoga je Medgaz zaštićen činjenicom da je njegova konačna odredišna zemlja središnja članica NATO-a.

Sabotirati ga ne bi značilo samo napasti Alžir; to bi bio izravan udarac na energetsko opskrbljivanje i nacionalnu sigurnost zapadne Europe.

Stoga, iako ekonomska korist za SAD ili geopolitički udarac za Maroko i Izrael postoje na papiru, trošak aktiviranja europske sigurnosne reakcije značajno bi kaznio sve tri aktera ako bi se otkrio.