Sirija prikuplja svoje adute: zašto je al-Šibani nakon izraelskog napada otišao upravo u Pakistan?

Sirija tiho prikuplja političke i strateške adute prije najvećeg pregovaračkog sukoba koji je očekuje od pada prethodnog režima.

Sirija prikuplja svoje adute: zašto je al-Šibani nakon izraelskog napada otišao upravo u Pakistan?

Sirija tiho prikuplja političke i strateške adute prije najvećeg pregovaračkog sukoba koji je očekuje od pada prethodnog režima.

Naizgled nepovezani događaji posljednjih dana oblikuju mnogo širu sliku: izraelski napad na aerodrom Abu al-Duhur, sirijska odluka da nuklearni materijal zadrži pod nacionalnom nadležnošću, posjet Asada al-Šibanija Islamabadu te sve snažnije povezivanje Damaska s Turskom, Saudijskom Arabijom i Pakistanom.

To nisu izolirani potezi. Sirija se priprema za pregovarački rat u kojem će pokušati vratiti okupirani teritorij, zaustaviti izraelske napade i sačuvati pravo na obnovu vlastitih obrambenih sposobnosti.

Savez „sunitskih teškaša“ mijenja regionalnu jednadžbu

Nakon objave obrambenog saveza Turske, Saudijske Arabije i Pakistana, koji se već opisuje kao savez „sunitskih teškaša“, američki predsjednik Donald Trump izrazio je potporu toj inicijativi.

Riječ je o povezivanju triju država koje zajedno raspolažu golemom političkom, gospodarskom i vojnom težinom.

Turska ima drugu najveću vojsku NATO-a. Saudijska Arabija raspolaže iznimnim financijskim i energetskim kapacitetima, dok je Pakistan jedina muslimanska država koja posjeduje nuklearno oružje.

Takav savez za Izrael dobiva posebno značenje kada njegov utjecaj počne zahvaćati Siriju.

Nova sirijska vlast više se ne oslanja na jednu državu. Damask gradi odnose s Washingtonom, Ankarom, Rijadom i Islamabadom, a istodobno održava komunikaciju s Moskvom.

Sirija tako postupno izlazi iz izolacije i ulazi u prostor u kojem se o njezinoj budućnosti više ne može odlučivati bez njezina glasa i država koje je podupiru.

Upravo u tom kontekstu treba promatrati izraelski napad na Abu al-Duhur.

Izrael nije gađao samo pistu

Izraelsko zrakoplovstvo bombardiralo je aerodrom Abu al-Duhur nakon informacija o obnovi njegove infrastrukture i mogućem budućem turskom raspoređivanju.

Meta nije bila samo stara pista.

Izrael je pokušao spriječiti mogućnost da aerodrom jednoga dana postane dio šire sirijsko-turske vojne suradnje. Napad je istodobno bio poruka Damasku i upozorenje Ankari da Tel Aviv namjerava djelovati protiv svake infrastrukture koju poveže s budućom turskom prisutnošću.

Takav pristup otkriva stvarnu izraelsku zabrinutost.

Današnja Sirija nema ratno zrakoplovstvo koje može ugroziti izraelsku nadmoć. Njezina protuzračna obrana još je slaba, vojska prolazi kroz reorganizaciju, a velik dio vojne infrastrukture tek treba obnoviti.

Izrael, međutim, ne promatra samo današnju Siriju. Promatra zemlju kakva bi mogla postati za pet, deset ili dvadeset godina ujedinjenu državu s obnovljenom vojskom, snažnim regionalnim partnerima i Turskom uključenom u razvoj njezinih obrambenih sposobnosti.

Abu al-Duhur zato nije bombardiran samo zbog onoga što se ondje nalazi danas, nego ponajprije zbog onoga što bi se ondje moglo pojaviti sutra.

Dvije poruke iz Damaska

Odgovor Sirije nije stigao projektilima, nego kroz dva pažljivo odabrana politička poteza.

Sirijski ministar vanjskih poslova Asad al-Šibani izjavio je da će nuklearni materijal koji se nalazi u Siriji ostati unutar zemlje i pod „sirijskom nacionalnom nadležnošću“.

Važno je naglasiti da time nije najavljen razvoj nuklearnog oružja. Riječ je o materijalu naslijeđenom iz razdoblja prethodnog režima, koji bi trebao ostati namijenjen isključivo mirnodopskim svrhama i pod odgovarajućim međunarodnim nadzorom.

Politička poruka ipak je bila jasna: Damask neće dopustiti da se o strateškim resursima Sirije odlučuje izvan njezinih institucija.

Odmah potom uslijedio je drugi potez al-Šibanijevo putovanje u Islamabad.

Zašto upravo Pakistan?

Zašto je važan Islamabad?

Pakistan nije samo velika azijska država. On je nuklearna sila, blizak vojni partner Turske i jedna od triju članica novog obrambenog saveza sa Saudijskom Arabijom.

Vrijeme posjeta zato nije moguće odvojiti od izraelske eskalacije i priprema za novu fazu pregovora o sigurnosnoj budućnosti Sirije.

Damask posjetom Islamabadu šalje dvije usporedne poruke.

Prva je da će inzistirati na suverenitetu nad vlastitim teritorijem, institucijama i strateškim resursima.

Druga je da svoju sigurnosnu i diplomatsku mrežu namjerava graditi s državama koje raspolažu stvarnom političkom i vojnom težinom.

Sam posjet ne dokazuje postojanje konkretnog vojnog sporazuma između Sirije i Pakistana.

Ipak, otvara prostor za suradnju u obuci, obnovi institucija, obrambenoj industriji i drugim područjima važnima za razvoj nove sirijske države.

Pakistan pritom nije odabran slučajno. Njegovo povezivanje s Turskom i Saudijskom Arabijom daje mu mjesto u regionalnoj arhitekturi koja se tek počinje oblikovati.

Što Tel Aviv čita između redaka?

U izraelskim sigurnosnim procjenama sve se pozornije prate mogući vojni odnosi Damaska i Islamabada, ali i brzo jačanje veza Sirije s Ankarom.

Pojavljuju se tvrdnje da se nova sirijska vojska obnavlja brže nego što je Izrael očekivao te da bi Damask u budućnosti mogao nabaviti suvremene borbene zrakoplove nakon završetka obuke sirijskih pilota u inozemstvu.

Problem za Izrael nije neposredna snaga današnje Sirije. Problem je mogućnost da sadašnje razdoblje sirijske slabosti neće trajati vječno.

Ako Damask stabilizira državu, objedini vojsku, obnovi baze i uspostavi dugoročna partnerstva s Turskom, Pakistanom i Saudijskom Arabijom, izraelska sloboda djelovanja u sirijskom prostoru postupno će se smanjivati.

Izrael zato pokušava djelovati dok je neravnoteža snaga još uvijek izrazito na njegovoj strani.

Napad kao pregovarački pritisak

Izraelski napadi nisu samo vojne operacije. Oni su i sredstvo pritiska uoči budućih pregovora.

Tel Aviv želi u pregovarački proces ući s teritorijem pod svojom kontrolom, potpunom zračnom nadmoći i mogućnošću da svakom novom sirijskom potezu odgovori bombardiranjem.

Damask pokušava postići suprotno: prije odlučujuće faze pregovora ojačati svoju regionalnu pozadinu i pokazati da više nije izolirana država koju se može prisiliti da prihvati unaprijed određene uvjete.

U tom kontekstu treba promatrati i poruke o mogućem izraelskom povlačenju s okupiranih sirijskih područja u zamjenu za političke i sigurnosne ustupke.

U najširem smislu to bi značilo povratak izraelskih snaga na liniju razdvajanja uspostavljenu sporazumom iz 1974. godine, u zamjenu za sigurnosna jamstva Damaska.

Ali pitanje više nije samo hoće li se Izrael povući. Pitanje je što će pokušati dobiti zauzvrat.

Sigurnosni sporazum nije isto što i mir

Damask može pregovarati o prekidu izraelskih napada, sprječavanju vojnih incidenata i povratku na liniju iz 1974. godine, a da pritom ne pristane na potpuni mirovni sporazum i političku normalizaciju.

Za tako dalekosežnu odluku Siriji bi bila potrebna snažna regionalna potpora.

Stav Arapske lige, ali i ključnih partnera poput Turske, Saudijske Arabije i Pakistana, imao bi presudnu težinu. Takvo zeleno svjetlo trenutačno nije izvjesno jer mnoga temeljna pitanja još nisu riješena.

Budućnost Gaze, okupacija Golanske visoravni, izraelska vojna prisutnost na sirijskom teritoriju i šira sigurnosna arhitektura Bliskog istoka ostaju otvoreni dosjei.

Zbog toga se ograničeni sigurnosni dogovor trenutačno čini realnijim od konačnog mirovnog sporazuma.

Sirija je ušla u igru velikih sila

Najvažnija promjena ne nalazi se na pisti Abu al-Duhura niti u jednoj izjavi iz Damaska.

Promijenio se položaj same Sirije.

Država koja je donedavno bila razorena, međunarodno izolirana i podijeljena između različitih vojski danas ponovno gradi institucije, sklapa partnerstva i pokušava postati aktivan sudionik regionalnih odnosa.

Posjet Islamabadu dio je tog procesa.

Sirija time ne pokazuje da je već obnovila svoju moć, nego da je počela stvarati uvjete za njezinu obnovu. Upravo to zabrinjava Izrael više od nekoliko trenutno operativnih zrakoplova ili obnovljene piste.

Sirijski vlak već je krenuo.

Turska učvršćuje svoju poziciju, Pakistan i Saudijska Arabija ulaze u širu jednadžbu, Washington pokušava usmjeravati proces, a Izrael shvaća da se regionalni poredak na koji se desetljećima oslanjao počinje mijenjati.

Oni koji su vjerovali da će Sirija trajno ostati razorena, podijeljena i izvan igre sada promatraju kako Damask prikuplja svoje adute prije pregovora koji bi mogli odrediti budućnost cijele regije.