Projekt novih Osmanlija protiv projekta Velikog Izraela. Počinje velika geopolitička borba za Bliski istok.

Zašto je izraelske medije zahvatilo pravo ludilo nakon dolaska turske ratne mornarice u Siriju?

Je li Izrael konačno shvatio da današnja Turska više nije Turska od jučer?

I da je vrijeme vojnog monopola završilo?

Je li poruka konačno stigla do Tel Aviva da istočni Mediteran više nije izraelsko jezero, da je Turska postala dominantna sila u Siriji i na Sredozemlju te da se Latakija pretvorila u naprednu tursku obrambenu liniju?

Tursku mornaricu prati Bayraktar Kızılelma, koji je tijekom posljednjih ispitivanja pogodio pomorski cilj domaćim nadzvučnim projektilom s udaljenosti od 120 kilometara, bez ulaska u neprijateljski zračni prostor.

Uz to dolaze i projekt Čelične kupole te partnerstva sa Sirijom, Somalijom, Egiptom i Pakistanom, što znači stvaranje novog sigurnosnog pojasa koji okružuje Izrael.

Istodobno iz Washingtona dolaze poruke da američka vojna prisutnost u regiji ulazi u novu fazu.

Nakon povlačenja iz Sirije, najavljeno je i smanjenje američke vojne prisutnosti u Iraku. Donald Trump izjavio je da američka vojna prisutnost u Iraku „više nije potrebna”.

Istodobno se sve više postavlja pitanje prolaze li i Abrahamski sporazumi kroz razdoblje slabljenja.

Sporazumi koji su trebali učvrstiti izraelski položaj u regiji danas se suočavaju s novim geopolitičkim okolnostima, dok sve više država vodi vlastitu sigurnosnu i gospodarsku politiku.

Ako se taj trend nastavi, mogao bi oslabjeti još jedan važan stup izraelske regionalne strategije.

Ako se sve to promatra zajedno, otvara se još jedno važno pitanje.

Tko će popuniti sigurnosni prostor koji ostaje nakon postupnog američkog povlačenja?

Na terenu se sve više stvara dojam da upravo turska vojna moć postaje središnja sila regije.

Zato danas sve češće slušamo izraelske reakcije. Izrael više nije jedini tehnološki igrač u regiji. Turska je postala država koja izvozi oružje i predstavlja model snažne i neovisne države.

Upravo zato nije slučajno što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu u intervjuu za američki radio 77 WABC ponovno napao Tursku.

Govoreći o mogućnosti da Ankara dobije borbene zrakoplove F-35, ustvrdio je da Turska, budući da razvija vlastitu vojnu industriju, ne bi trebala imati pristup tim zrakoplovima.

Istodobno je optužio predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana da želi obnoviti Osmansko Carstvo te je ustvrdio da Osmansko Carstvo nije dobro upravljalo Sirijom, Jordanom, Arapskim poluotokom i povijesnom Palestinom tijekom četiri stoljeća svoje vladavine.

No možda je važnije pogledati širu sliku.

Posljednjih mjeseci iz Washingtona dolaze poruke koje sve više naglašavaju ulogu nove Sirije u regionalnim pitanjima.

Američki izaslanik Thomas Barrack govorio je o većoj ulozi Sirije u Libanonu, a zatim i o Iraku, gdje je ponovno otvoreno pitanje političkog vodstva. Nakon najave Al Zaidija o ukidanju milicija i njihovoj zamjeni američkim investicijama, mnogi se pitaju gradi li se novi regionalni poredak.

Ovdje se nameće pitanje…

Počinje li Washington zaključivati da Izrael može voditi ratove, ali da nakon njih više ne može upravljati Levantom?

Ako je tako, tada bi Turska i nova Sirija mogle postati regionalni partneri sposobni stvarati stabilnost, dok bi se Sjedinjene Države sve više usmjeravale na globalno natjecanje s Kinom.

Zbog toga možda cilj sljedeće faze neće biti daljnje širenje izraelskog utjecaja, kako neki vjeruju, nego stvaranje snažnog sirijsko-tursko-zaljevskog, a možda i egipatskog bloka koji bi, u dogovoru s Washingtonom, upravljao velikim dijelom Levanta.

Ako se taj smjer potvrdi, tada projekt novih Osmanlija više neće biti samo povijesna ili politička metafora, nego bi se mogao naći u izravnom geopolitičkom nadmetanju s projektom Velikog Izraela na istom geografskom prostoru i za isti politički utjecaj u regiji.