Je li salafistička stranka Al-Nur izdala Mursija ili je samo spasila sebe od političkog uništenja?

Stranka Al-Nur godinama je optuživana da je pomogla rušenju Mohameda Mursija i stala uz vojsku. No njezini potezi mogu se promatrati i kao hladna politička računica kojom je zaštitila vlastitu organizaciju i desetke tisuća svojih pristaša.

Je li salafistička stranka Al-Nur izdala Siječanjsku revoluciju? Je li sudjelovala u rušenju predsjednika Mohameda Mursija? Je li postala politički instrument egipatskih sigurnosnih službi?

To su optužbe koje joj se već godinama upućuju, prije svega iz krugova Muslimanskog bratstva i među pristašama bivšeg predsjednika Mohameda Mursija.

Posebno se ističe 3. srpnja 2013. godine, kada je egipatska vojska objavila Mursijevo uklanjanje s vlasti, a predstavnik stranke Al-Nur pojavio se uz vojni vrh, šejha Al-Azhara i druge političke i vjerske predstavnike.

Za Muslimansko bratstvo taj je prizor postao dokaz izdaje.

Međutim, postoji i drukčije tumačenje.

Salafistički pokret imao je duboke korijene u egipatskom društvu

Stranka Al-Nur nije nastala ni iz čega.

Proizašla je iz salafističke da’ve, pokreta koji je desetljećima imao snažan utjecaj u Aleksandriji, Kairu, Delti, Gornjem Egiptu i siromašnim narodnim četvrtima.

Salafistički propovjednici dopirali su do slojeva društva do kojih često nisu uspijevale doći ni političke stranke ni druge organizirane vjerske skupine.

Njihove kasete slušale su se u minibusima, trgovinama, radionicama i domovima milijuna ljudi. Propovjednici poput Muhammeda Hassana i Muhammeda Husseina Jakuba postali su dio svakodnevice egipatskih siromašnih i srednjih slojeva.

Salafistički pokret imao je veliku ulogu u širenju vjerskog obrazovanja, poznavanja hadisa, sunneta, fikha, kao i u širenju hidžaba i nikaba.

Bez obzira na političke kritike koje su mu upućivane, njegov društveni i vjerski utjecaj u Egiptu nije moguće zanemariti.

Od protivljenja demokraciji do ulaska u parlament

Salafistički pokret dugo je imao izrazito negativan odnos prema demokraciji i političkom sudjelovanju.

Dio salafističkih učenjaka parlament je promatrao kao instituciju koja donosi zakone mimo Božjeg zakona, zbog čega su izbore i demokraciju smatrali problematičnima ili čak vjerski neprihvatljivima.

Takav se stav počeo mijenjati nakon uspjeha Siječanjske revolucije 2011. godine.

Pad Hosnija Mubaraka otvorio je politički prostor, a brojne društvene i vjerske snage počele su osnivati vlastite stranke.

U tom trenutku čelnici salafističke da’ve odlučili su osnovati političku stranku koja bi predstavljala njihovu bazu i interese.

Tako je nastala stranka Al-Nur.

Iznenađujući izborni uspjeh

Na prvim parlamentarnim izborima nakon Mubarakova pada stranka Al-Nur ostvarila je neočekivano snažan rezultat.

Postala je druga najveća politička snaga u parlamentu, odmah iza Muslimanskog bratstva i njegove Stranke slobode i pravde.

Uspjeh Al-Nura pokazao je koliko je snažna društvena mreža koju je salafistički pokret godinama gradio.

Istodobno su se počele javljati napetosti između Al-Nura i Muslimanskog bratstva.

Te su se napetosti dodatno povećale kada je stranka Al-Nur na predsjedničkim izborima odlučila podržati Abdela Moneima Abu al-Futuha, a ne kandidata Muslimanskog bratstva Mohameda Mursija.

Iako je Mursi na kraju pobijedio, odnosi dviju islamističkih političkih snaga ostali su opterećeni nepovjerenjem.

Je li Al-Nur sudjelovao u rušenju Mursija?

Ključni prijelom dogodio se u ljeto 2013. godine.

Nakon masovnih prosvjeda 30. lipnja, vojska je 3. srpnja uklonila Mursija s vlasti.

Predstavnik stranke Al-Nur Junus Mahjun pojavio se na službenoj objavi vojnog vrha zajedno sa šejhom Al-Azhara, predstavnicima Kopta, političkim akterima i vojnim vodstvom.

Za Muslimansko bratstvo to je bio konačan dokaz da je Al-Nur sudjelovao u zavjeri.

Međutim, situacija se može promatrati i kao politička procjena stranke koja je zaključila da je Mursijeva vlast izgubila kontrolu nad državom, ulicom i institucijama.

Egipat je tada bio duboko podijeljen. Ulice su bile ispunjene milijunima prosvjednika, političko nasilje je raslo, a državni sustav ulazio je u ozbiljnu krizu.

Stranka Al-Nur procijenila je da se politički smjer više ne može zaustaviti i da bi izravni sukob s vojskom doveo samo do uništenja salafističkog pokreta.

Politička računica umjesto samoubilačkog sukoba

Muslimansko bratstvo odlučilo je ući u potpuni sukob s novim poretkom.

Stranka Al-Nur učinila je suprotno.

Odlučila je izbjeći političku igru nultog zbroja i pokušati zaštititi svoje članove, kadrove, propovjednike i društvenu mrežu.

Iz te perspektive, Al-Nur nije smatrao da podrškom novom poretku izdaje islamistički pokret, nego da sprječava vlastito potpuno uništenje.

Ta je odluka doista omogućila stranci i salafističkoj da’vi da nastave djelovati, dok su Muslimansko bratstvo, Islamska skupina i druge organizacije bile zabranjene, razbijene ili gurnute u ilegalu.

Mnogi njihovi čelnici završili su u zatvoru, drugi su pobjegli iz zemlje, a organizacije su izgubile gotovo svu političku moć.

Al-Nur je izbjegao takvu sudbinu.

Kontakti sa sigurnosnim službama nisu dokaz izdaje

Jedna od najčešćih optužbi glasi da je stranka Al-Nur postala stranka egipatskih sigurnosnih službi.

Međutim, gotovo sve političke stranke koje djeluju unutar Egipta komuniciraju s državnim i sigurnosnim institucijama.

Takve kontakte imalo je i Muslimansko bratstvo dok je sudjelovalo u političkom životu.

Sama komunikacija sa sigurnosnim aparatom nije dokaz da je cijela stranka njegov agent.

Pravo pitanje nije postoje li kontakti, nego koliko je stranka politički samostalna i u kojoj mjeri donosi odluke prema vlastitim interesima.

Za tvrdnju da su čelnici Al-Nura osobno profitirali ili se nezakonito obogatili kroz suradnju s vlastima nisu predstavljeni uvjerljivi dokazi.

Većina vodećih ljudi stranke nastavila je živjeti slično kao i prije ulaska u politiku.

Najveća pogreška bila je pretjerana bliskost s vlastima

Iako se odluka o izbjegavanju sukoba može objasniti političkom računicom, stranka Al-Nur napravila je niz ozbiljnih pogrešaka.

Najveća među njima bila je potpuna politička identifikacija s vlastima Abdela Fattaha al-Sisija.

Al-Nur nije morao postati revolucionarna opozicija niti ulaziti u sukob s vojskom. Međutim, mogao je zadržati određenu političku udaljenost, sačuvati vlastito dostojanstvo i ostaviti prostor za kritiku vlasti.

Umjesto toga, stranka je na izborima otvoreno mobilizirala svoje kadrove, propovjednike i pristaše u korist al-Sisija.

Takva je slika teško narušila njezin ugled među islamističkim biračima.

Izgledalo je kao da stranka više nije samo izbjegavala sukob, nego da je postala sastavni dio novog političkog poretka.

Rabija i optužbe za sudjelovanje u krvoproliću

Stranka Al-Nur optuživana je i da je odobrila nasilno razbijanje prosvjednih kampova u Rabiji i kod Sveučilišta u Kairu.

Međutim, postoje tvrdnje da su predstavnici Al-Nura i salafistički posrednici pokušavali pronaći mirno rješenje i spriječiti krvoproliće.

Njihovi napori nisu uspjeli.

Istodobno, dio vodstva Muslimanskog bratstva odbijao je kompromise i inzistirao na povratku Mursija na vlast kao jedinom prihvatljivom rješenju.

Tako je politički sukob pretvoren u igru nultog zbroja.

Kada u takvom sukobu jedna strana izgubi, gubi gotovo sve.

Upravo se to dogodilo Muslimanskom bratstvu.

Izdaja ili politički pragmatizam?

Stranka Al-Nur nesumnjivo je napravila ozbiljne političke pogreške.

Njezina prevelika bliskost s vlastima, nekritička podrška al-Sisiju i nedostatak političkog iskustva teško su narušili njezinu vjerodostojnost.

Međutim, opisati svaki njezin potez kao izdaju pojednostavljuje mnogo složeniju političku stvarnost.

Al-Nur je procijenio da bi otvoreni sukob s vojskom doveo do uništenja salafističkog pokreta, zatvaranja njegovih članova i nestanka njegove društvene mreže.

Zato je izabrao političko preživljavanje.

Može se raspravljati je li ta procjena bila ispravna, mudra ili moralno opravdana. No ona se ipak može razumjeti kao politička odluka, a ne nužno kao unaprijed dogovorena izdaja.

Muslimansko bratstvo mora preispitati i vlastite pogreške

Problem Muslimanskog bratstva jest što je nakon pada Mursija odgovornost često prebacivalo na sve druge.

Kriva je bila stranka Al-Nur. Kriv je bio ElBaradei. Kriv je bio šejh Al-Azhara. Kriv je bio egipatski narod. Kriva je bila vojska. Krive su bile strane sile.

Međutim, bez ozbiljnog preispitivanja vlastitih odluka nije moguće razumjeti zašto je Mursijeva vlast u samo godinu dana izgubila tako velik dio političke potpore.

Stranka Al-Nur nije mogla izvesti milijune Egipćana na ulice.

Nije kontrolirala vojsku, policiju, pravosuđe, medije ni državne institucije.

Pripisivanje potpune odgovornosti Al-Nuru zato djeluje kao pokušaj pronalaženja političkog žrtvenog jarca.

Pravo pitanje nije samo tko je izdao Mursija, nego koje su pogreške dovele do toga da se protiv njegove vlasti okrenuo tako velik dio države i društva.

Zaključak

Stranka Al-Nur nije nevina politička organizacija bez pogrešaka.

Njezina politika nakon 3. srpnja 2013. godine često je bila pretjerano podložna vlastima, politički nespretna i štetna za njezin dugoročni ugled.

Ipak, njezino ponašanje može se razumjeti kao pokušaj političkog preživljavanja u trenutku kada je Muslimansko bratstvo izabralo izravni sukob s vojskom i državnim aparatom.

Al-Nur je sačuvao svoju organizaciju, svoje članove i velik dio salafističke društvene infrastrukture.

Cijena toga bila je gubitak povjerenja velikog dijela islamističke javnosti.

Zato rasprava o stranci Al-Nur ne bi trebala biti svedena samo na riječi izdaja i zavjera.

Mnogo je preciznije govoriti o političkom pragmatizmu, strahu, nedostatku iskustva, pogrešnim procjenama i odluci da se organizacija spasi čak i po cijenu vlastitog ugleda.