Zamislite da stojite u Moskvi i gledate prema zapadu.

Pred vama je golem prostor s malo prirodnih prepreka, preko kojeg su tijekom povijesti prolazile vojske, ratovi i prijetnje.

Zatim zamislite da stojite u Europi i gledate prema istoku.

Vidite golemu državu s vojnom i nuklearnom silom koja okolne prostore smatra dijelom vlastite životne sigurnosne zone.

Između njih nalazi se Ukrajina.

Tu shvaćamo zašto Ukrajina nije samo susjedna država Rusije niti udaljena država za NATO.

Za Moskvu širenje zapadnog vojnog utjecaja na to područje znači približavanje protivnika prostoru koji smatra ključnim za vlastitu sigurnost.

Za NATO potpuni ulazak Ukrajine u rusku sferu značio bi širenje moskovskog utjecaja prema Europi.

Zato rat nije ostao samo sukob dviju država.

Ukrajina je postala mjesto na kojem Zapad ispituje sposobnost Rusije da se širi, dok Rusija ispituje spremnost Zapada da brani sigurnosni poredak u Europi.

Tenkovi, zrakoplovi i streljivo poslani Kijevu nisu bili samo pomoć napadnutoj državi.

Bili su i poruka Moskvi da promjena ravnoteže snaga u Europi neće proći bez cijene.

Rusija, s druge strane, Ukrajinu ne promatra samo kao susjednu državu.

Promatra je kao dio vlastite sigurnosti, kao važan pristup Crnom moru i kao zemljopisnu prepreku između sebe i NATO-a.

Drugim riječima, dvije strane ne bore se samo za Ukrajinu.

Bore se za oblik ravnoteže unutar Europe.

Čak i ako se bojišnice jednoga dana smire, ostat će veliko pitanje:

Gdje završavaju granice zapadnog utjecaja i gdje počinje ruska životna zona?

Ovdje moramo biti oprezni.

Ne tvrdimo da je svaka zapadna odluka donesena zbog Brzezinskijeve knjige.

Ne tvrdimo ni da svi svjetski događaji nastaju u jednoj tajnoj prostoriji.

Brzezinskijevu ideju koristimo kao leću kroz koju pokušavamo razumjeti kako velike sile razmišljaju o zemljopisu, utjecaju i sprječavanju širenja svojih protivnika.

To je važno jer politička analiza nije teorija zavjere.

Prava analiza ne tvrdi da jedna osoba kontrolira sve.

Ona pokušava objasniti kako se interesi država međusobno sijeku na određenom prostoru.

Iz Ukrajine prijeđimo na kineskog zmaja.

Prije nego što govorimo o vojskama i brodovima, zamislite američku tvornicu koja proizvodi naprednu vojnu komponentu.

Tvornica se nalazi u Americi.

Radnici su Amerikanci.

Dizajn je američki.

Ali jedan mali dio uređaja ili određeni osjetljivi mineral dolazi iz Kine.

Što se događa ako izbije velika kriza i Kina iznenada obustavi izvoz?

Najmoćnija vojna država na svijetu otkrila bi da njezin protivnik drži dio ključa njezine industrije.

Tu razumijemo zašto suparništvo Washingtona i Pekinga više nije samo pitanje carina.

Ono je ušlo u područje tehnologije, umjetne inteligencije, čipova, rijetkih minerala, luka, tvornica, opskrbnih lanaca i vojne industrije.

Kada Amerika pokušava smanjiti ovisnost svoje vojne industrije o kineskim materijalima, ne donosi samo trgovačku odluku.

Pokušava spriječiti budućeg protivnika da u trenutku krize dobije sposobnost zaustaviti američku vojnu proizvodnju.

Ponovno vidimo um stratega.

Strateg ne čeka da rat započne pa da se pita odakle nabaviti materijale koje mu je protivnik uskratio.

On razmišlja godinama ili desetljećima unaprijed.

Pokušava osigurati da protivnik nikada ne drži osjetljiv ključ njegove snage.

Ali ni Kina ne čeka da je Amerika opkoli.

Ona proširuje odnose s Rusijom.

Ulaže u luke i prometne pravce.

Gradi veliku gospodarsku mrežu unutar i izvan Azije.

Pokušava otvoriti više pravaca prema svjetskim tržištima.

Tu razumijemo da kineski projekt Pojas i put nisu samo željeznice, luke i gospodarski projekti.

To je pokušaj preuređenja trgovačkih pravaca unutar Euroazije.

Država koja gradi cestu, financira luku i povezuje se s državama duž tih pravaca ne zarađuje samo novac.

Dobiva politički utjecaj.

Dobiva pristup tržištima.

Povećava sposobnost odupiranja blokadi.

Priča se ne završava na kopnu.

Spustite pogled prema Južnom kineskom moru.

Vidjet ćete sitne otoke, neke toliko male da ih gotovo ne možete primijetiti na karti.

Ali u tom moru mali otok nije samo komad stijene.

Može postati oko koje prati brodove.

Baza za zrakoplove.

Točka koja povećava domet projektila.

Vrata koja kontroliraju goleme pomorske površine.

Tu shvaćamo zašto bi se velika sila mogla uplesti u ozbiljnu krizu zbog otoka za koji većina ljudi nikada nije čula.

Države važnost nekog mjesta ne mjere njegovom veličinom.

Mjere je položajem i onime što taj položaj omogućuje ili sprječava.

Zatim dolazimo do najopasnije figure u toj regiji:

Tajvana.

Za Kinu Tajvan nije samo sporni otok.

Dio je pitanja kineske suverenosti.

Nalazi se u srcu pomorskog lanca koji okružuje Kinu.

Istodobno je jedno od najvažnijih svjetskih središta proizvodnje čipova.

Za Ameriku ostanak Tajvana izvan kineske kontrole pomaže ograničavanju kineskog vojnog širenja prema Tihom oceanu.

Zamislite ironiju.

Otok koji na karti djeluje malen može utjecati na kretanje vojnih flota, tehnološku industriju i ravnotežu snaga između dviju najvećih svjetskih sila.

Ni Tajvan nije zasebna priča.

On je figura na većoj ploči.

Isto vrijedi i za približavanje Rusije i Kine te za moskovsko približavanje Sjevernoj Koreji.

Kada Amerika i njezini saveznici pritišću Rusiju sa zapada, Moskva pokušava otvoriti veći prostor na istoku.

Kada Washington pokušava okružiti Kinu azijskim savezima, Peking traži velikog nuklearnog i vojnog partnera poput Rusije.

Pritisak na jednog igrača može ga gurnuti prema drugom.

Tu se pojavljuje opasnost igre.

Strategija izoliranja protivnika ponekad može uspjeti.

Ali ih može i prisiliti na stvaranje zajedničke fronte.