Prije kratkog vremena na platformi „Syria Now“ objavljen je novi intervju s turskim veleposlanikom u Siriji Nuhom Yılmazom.

Mislim da je to jedan od najvažnijih i najosjetljivijih razgovora koji otkrivaju kako Ankara gleda na Siriju u godinama koje dolaze.

Jer govorimo o čovjeku koji je gotovo deset godina proveo u turskoj obavještajnoj službi, zatim postao viši savjetnik Hakana Fidana, direktor Centra za strateška istraživanja pri Ministarstvu vanjskih poslova i zamjenik ministra vanjskih poslova, prije nego što ga je Ankara poslala u Damask kao prvog veleposlanika nakon više od 13 godina.

A najvažnije je sljedeće.

Kazao je da danas u Damasku vodi više dosjea nego dok je bio zamjenik ministra te da je tursko veleposlanstvo u Siriji postalo najveće tursko veleposlanstvo prema broju diplomata.

Dobro pogledajte.

Ovo više nije samo tradicionalno veleposlanstvo. Čini se da se pretvara u svojevrsnu upravljačku sobu turskog projekta u Siriji.

Iz Yılmazovih riječi gotovo se može iscrtati cijela strategija.

Prvo: izgradnja države prije svega.

Turska želi jednu vladu, jednu vojsku, jedinstvene sigurnosne službe, granice i prijelaze pod nadzorom Damaska te uklanjanje samostalnog oružja, ratne ekonomije i krijumčarenja.

Govorio je i o prenošenju turskog iskustva Sirijcima u područjima vojske, sigurnosti, financija, carine, poljoprivrede i obrazovanja, kao i u izgradnji ministarstava i državnih institucija.

Drugim riječima, Ankara Siriju ne promatra kao humanitarni dosje, nego kao proces ponovne izgradnje države.

Drugo: SDF.

Turska strategija ovdje je potpuno jasna. Ankara pravi razliku između sirijskih Kurda, s jedne strane, te SDF-a i Radničke stranke Kurdistana, s druge.

U konačnici želi da granični prijelazi, nafta, resursi, institucije i granice budu pod vlašću Damaska, nakon čega bi sirijski pripadnici bili integrirani u državne institucije, a samostalno vojno zapovjedništvo ukinuto.

Najpromišljeniji dio strategije jest to što Turska želi da Damask taj proces, koliko god je moguće, provede sam.

Za Ankaru je bolje da takvo stanje okonča sirijska država nego da Turska sama uđe u dugotrajan rat.

Treće: sirijska vojska.

Veleposlanik govori o obuci, restrukturiranju, izgradnji logističkih kapaciteta te razvoju održavanja, vojne industrije i mornarice.

Sudjelovanje sirijske vojske u vojnoj vježbi „Efes“ organizirano je upravo kako bi sirijski časnici upoznali turski operativni model i utvrdili potrebe svoje nove vojske.

Upravo ovdje Izrael počinje gledati dalje od današnjeg trenutka.

Za Izrael nije ključno pitanje kakva je sirijska vojska danas, nego kako će izgledati za pet ili deset godina ako iza nje bude stajala Turska.

A zatim pogledajte prema moru.

Turska je poslala flotu u Latakiju te ponudila obuku sirijske mornarice i pomoć u izgradnji brodova. To znači postupno vraćanje sirijske obale u jednadžbu istočnog Mediterana.

To je kvalitativan, iznimno važan i osjetljiv pomak.

Istodobno Ankara ne želi sada uvući Siriju u veliki rat s Izraelom, Libanonom ili bilo kojom drugom stranom.

Strategija izgleda ovako:

Sada ostani miran. Izgradi državu, gospodarstvo i vojsku, a zatim će se ravnoteža snaga sama promijeniti.

Svaka godina bez rata znači tisuće novih obučenih vojnika, snažnije institucije, više ulaganja i veće gospodarstvo.

Zatim dolazi dio koji smatram opasnijim i od samog oružja.

Gospodarstvo.

Sporazum o slobodnoj trgovini, otvaranje graničnih prijelaza, suha luka, zajedničke industrijske zone, ulaganja, povezivanje cesta i carinskih sustava, energija, poljoprivreda i tekstilna industrija.

Cilj je povećati trgovinsku razmjenu na deset milijardi dolara, a zatim i premašiti taj iznos.

Sirija bi se nakon toga pretvorila u koridor:

Turska – Sirija – Jordan – Saudijska Arabija i Zaljev.

Drugi koridor vodio bi prema Iraku, a treći prema Libanonu i Sredozemlju.

Tu postaje jasno zašto je Sirija toliko važna u turskom regionalnom projektu.

Turska ne želi Siriju koja će joj biti podređena. Želi snažnu Siriju čiji su sigurnosni, vojni i gospodarski interesi povezani s Ankarom tako da stabilnost Damaska postane sastavni dio turske nacionalne sigurnosti.

Veleposlanik pritom razmišlja u razdoblju od pedeset godina.

Milijuni Sirijaca živjeli su u Turskoj. Stotine tisuća dobile su tursko državljanstvo. Djeca su se ondje školovala. Nastale su poslovne, jezične, školske i obiteljske veze, kao i brojni brakovi.

Ankara, dakle, pokušava izgraditi odnos između cijele jedne turske i jedne sirijske generacije.

Upravo tu razumijem izraelsku zabrinutost.

Izrael ne promatra Siriju samo onakvom kakva je 2026. godine. Pokušava zamisliti Siriju 2036. godine:

Ujedinjenu državu bez samostalnih milicija, sa središnjom vojskom koju podupire Turska, gospodarstvom povezanim s Anatolijom i Zaljevom, lukama, željeznicama i tvornicama te strateškim odnosom s jednom od najvećih vojnih sila u regiji.

Zato, kada čujete ponovljene izraelske prijetnje Siriji, nemojte gledati samo slabu zemlju koja izlazi iz dugotrajnog rata.

Pogledajte Siriju za koju se boje da bi se mogla roditi tijekom sljedećih deset godina.

Čini se da je Ankara u Damask poslala čovjeka iz škole Hakana Fidana kako bi od samoga početka sudjelovao u oblikovanju te nove faze.

To možda objašnjava zašto Izrael danonoćno prati svaki turski korak u Siriji i zbog njega se neprestano žali Trumpu.

Jer opasnost za Izrael nije ono što Damask posjeduje danas, nego ono što se u tišini gradi za budućnost.

Upravo iz te perspektive treba slušati uznemirene povike okupacije.