Turska pokušava stvoriti pandan iranskom modelu u Iraku, pa čak i otići korak dalje.

Primjerice, odabir mauzoleja šejha Abdul Kadira al-Gilanija za obilježavanje jednog unutarnjeg turskog političkog događaja.

Turska nastoji vjerske, povijesne i kulturne veze pretvoriti u mrežu političkog i društvenog utjecaja.

Prije nekoliko dana Erdoğan je telefonski razgovarao s jednim iračkim turkmenskim dužnosnikom.

No, istina koju većina zanemaruje jest da su Irak, a posebno Nadžaf, kroz povijest bili vjersko, doktrinarno i znanstveno središte te autoritet.

Odnosi između iračkih i iranskih šijita imaju duboke i čvrste korijene koji nadilaze državne granice, nacionalnost i jezik.

S druge strane, irački sunitski prostor nema jedinstven vjerski autoritet koji može zauzeti jedinstven stav i kojem bi se cijela zajednica potom priklonila.

Podijeljen je između Sunitske zaklade (Waqf), neovisnih učenjaka, sufijskih redova, salafija, Muslimanskog bratstva, plemenskih vođa, lokalnih propovjednika i državnih vjerskih institucija.

Većina istraživanja o iračkom vjerskom prostoru pokazuje da je nepostojanje dominantnog sunitskog autoriteta dovelo do trajnog nadmetanja između Sunitske zaklade, Udruženja muslimanskih učenjaka, Iračke islamske stranke, sufijskih redova, salafijskih pokreta i lokalnih vjerskih autoriteta.

Zbog toga Turska može pridobiti pojedinog šejha, neku instituciju ili politički blok, ali preko njih nikako ne može voditi cjelokupnu sunitsku zajednicu.

Čak i kada iračke sunitske političke snage traže regionalnu potporu, pred njima stoji više mogućnosti:

* Turska * Saudijska Arabija * Ujedinjeni Arapski Emirati * Katar * Jordan * a ponekad i Sjedinjene Američke Države.

Istodobno, dio iračkih sunitskih čelnika održava odnose s Iranom ili sa snagama Koordinacijskog okvira u Bagdadu kako bi sačuvao svoje interese i položaje.

To znači da Turska ne ulazi u prazan prostor, nego na već zasićeno tržište utjecaja, gdje se savezništva mijenjaju ovisno o izborima, političkim položajima, ugovorima i lokalnim odnosima snaga.

Na temelju toga vjerujem da Turska u ovoj fazi ne nastoji stvoriti „sunitsku gardu” niti presliku frakcija povezanih s Iranom. Turski model bliži je izgradnji fleksibilne mreže utjecaja koja obuhvaća:

* političare na čije se saveze i stavove može utjecati, * vjerske i sufijske institucije koje pružaju društveni legitimitet, * poslovne ljude, tvrtke i projekte povezane s turskim tržištem, * utjecaj u Mosulu, Kirkuku, Tal Afaru i turkmenskim područjima, * sigurnosne i vojne veze na sjeveru, * dugoročnu kulturnu, obrazovnu i medijsku prisutnost, * te utjecaj na izbor najvažnijih sunitskih političkih dužnosti, posebno predsjednika parlamenta, ministara i guvernera.

Turskoj nije potrebno da irački političar javno izjavi lojalnost Ankari. Dovoljno joj je da postane ovisan o njoj kroz financije, trgovinu, političku potporu ili vanjske odnose.

Na kraju, danas ne postoji jedinstvena iračka država koja okuplja sve zajednice, nego zajednice od kojih svaka traži svoju prijestolnicu izvan iračkih granica.

Čudno je da Turska u svemu tome ima veliku sreću. Sva ta uplitanja, vojni prodori na irački teritorij i meka politička okupacija gotovo se uopće ne spominju u medijima, ne osuđuju se i gotovo da nema objava ni javnog negodovanja protiv njih.