Nisu potpisali samo sporazume. Jučer je u Ankari iscrtana nova geopolitička karta Bliskog istoka.

Govorili su da će Turska morati platiti kaznu od 1,5 milijardi dolara.

Na kraju je turska država postala partner u eksploataciji iračke nafte.

Povijest ponekad piše drukčije završetke od onih koje mnogi očekuju.

Jučerašnji sastanak predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i iračkog premijera Mohammeda Shije al Sudanija nije bio tek još jedan u nizu diplomatskih susreta.

Nisu se ondje potpisivali samo sporazumi.

Ondje se postavljao temelj novog gospodarskog i geopolitičkog poretka.

Ali upravo se tijekom ceremonije dogodio trenutak koji je mogao promijeniti tijek cijelog sastanka.

Između Iraka i Turske trebalo je biti potpisano pet sporazuma.

Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan primijetio je da jedan dokument nedostaje.

Odmah je upozorio ministra vanjskih poslova Hakana Fidana da provjeri dokumentaciju.

Fidan je potom počeo pregledavati svaki dokument pojedinačno.

Tada je postalo jasno da sporazum o Projektu Razvojnog puta nije potpisan.

U dvorani je nakratko zavladala neugodna tišina.

Pokazalo se da irački ministar prometa Vehb Selman Muhammed al Haseni nije želio potpisati sporazum.

Zašto?

Upravo tu cijela priča dobiva novu dimenziju.

Je li Teheran pokušao zaustaviti najveći iračko-turski sporazum posljednjih godina?

Ponekad jedan nepotpisani dokument otkrije više od deset održanih govora.

Dok su kamere pratile rukovanja u Ankari, iza zatvorenih vrata navodno se odvijala sasvim druga priča.

Prema tvrdnjama iračkog zastupnika Alija al Zaidija, razlog nije bio tehničke niti administrativne prirode.

Navodno je stigla poruka iz Teherana.

Razgovor je, prema njegovim riječima, tekao ovako:

Ali al Zaidi: „Ministre prometa, zašto nisi potpisao sporazum o Razvojnom putu?”

Ministar prometa: „Poslao sam ti poruku na WhatsApp.”

Ali al Zaidi: „Dobro… u čemu je problem?”

Ministar prometa: „Stigla je poruka od Arakčija. Iransko Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je dopis u kojem traži da se pričeka i ne žuri s potpisivanjem.”

Na to je Al Zaidi odgovorio:

„Kakve to veze ima? Ne. Na moju odgovornost. Bilo bi sramotno da ne potpišeš. Potpiši!”

Te tvrdnje nisu službeno potvrđene.

No, ako su točne, tada cijeli događaj poprima sasvim drugo značenje.

Jer više nije riječ samo o jednom sporazumu.

Riječ je o borbi za buduće prometne, energetske i trgovačke koridore Bliskog istoka.

U tom trenutku intervenirao je irački premijer Mohammed Shia al Sudani i pred okupljenim izaslanstvima izričito naredio ministru da potpiše dokument.

Tek nakon njegove naredbe sporazum je potpisan.

Time je ceremonija mogla biti nastavljena.

A tek tada postalo je jasno zašto je Projekt Razvojnog puta mnogo više od obične autoceste i željezničke pruge.

Govoreći o energetskoj suradnji, irački premijer objavio je da je turska državna naftna kompanija TPAO stekla partnerski udio u naftnim poljima Kirkuka.

Naglasio je da sporazum predstavlja povijesni korak u energetskom partnerstvu između Iraka i Turske.

Nedugo zatim predsjednik Recep Tayyip Erdoğan postavio je pitanje koje je privuklo posebnu pozornost.

„Može li Irak Turskoj isporučivati milijun barela nafte dnevno?”

Odgovor iračkog premijera bio je kratak i jasan.

„Da. Milijun barela.”

To nije bila samo razmjena diplomatskih izjava.

To je bila poruka o razini ambicija koje dvije države žele ostvariti.

Turska dnevna potreba za naftom iznosi približno 1,2 milijuna barela..

Kada uzmemo iračku naftu, više nam ne treba druga nafta.

Najveći iskorak sastanka predstavlja ulazak TPAO-a u konzorcij koji upravlja naftnim poljima Kirkuka.

Turska je kupila 15-postotni udio u tvrtki Company of Kirkuk Limited (BPECKL).

Time je postala partner u eksploataciji naftnih polja Baba, Avanah, Bai Hassan, Jambur, Khabbaz i drugih nalazišta.

Time je Turska ostvarila jedan od svojih najvažnijih energetskih prodora u Iraku posljednjih godina.

No gotovo jednaku važnost ima i Projekt Razvojnog puta.

Riječ je o projektu koji će povezati veliku luku Al Faw na Perzijskom zaljevu s Turskom preko mreže željeznica i autocesta.

Ako bude dovršen prema planu, Irak će postati jedno od glavnih prometnih čvorišta između Azije i Europe, dok će Turska dodatno učvrstiti svoju ulogu glavnog kopnenog mosta prema europskom tržištu.

Nije slučajno da se upravo oko tog projekta pojavilo toliko političkih prijepora.

Vehb Selman Muhammed al Haseni povezuje se sa Šijitskim koordinacijskim okvirom i organizacijom Badr, proiranskim političko-vojnim blokom u Iraku.

Iran se već dulje protivi Projektu Razvojnog puta, kao i Zangezurskom koridoru, smatrajući da bi novi prometni pravci mogli umanjiti njegov geopolitički i gospodarski utjecaj u regiji.

Možda je upravo zato najveću težinu imala jedna rečenica iračkog premijera.

„Geografija nam je prirodno dala dvije rijeke – Tigris i Eufrat. Želimo i treću rijeku. Neka ta treća rijeka bude rijeka gospodarstva. To je Razvojni put.”

To nije bila samo metafora.

To je bila politička vizija.

Vizija u kojoj prometni koridori postaju jednako važni kao naftovodi.

Vizija u kojoj će se budući odnosi graditi na željeznicama, lukama, energetskim mrežama i logističkim pravcima.

Projekt Razvojnog puta donosi Iraku nove prihode od tranzita robe, desetke tisuća radnih mjesta, razvoj industrijskih i logističkih zona te smanjenje ovisnosti o nafti kao jedinom izvoru prihoda.

Istodobno jača trgovinu između zemalja Perzijskog zaljeva, Turske i Europe te može znatno skratiti vrijeme prijevoza robe u odnosu na postojeće pomorske pravce.

Naravno, projekt nosi i izazove.

Zahtijeva golema financijska ulaganja, političku stabilnost i sigurnost, a suočit će se i s konkurencijom drugih regionalnih koridora.

No jedno je već sada jasno.

Razvojni put više nije samo infrastrukturni projekt.

Postao je geopolitički projekt koji će određivati buduće odnose snaga na Bliskom istoku.

Turska i Irak ne grade samo cestu.

Grade novu geopolitičku osovinu Bliskog istoka.

Države koje kontroliraju energiju imaju moć.

Države koje kontroliraju prometne koridore određuju pravila trgovine.

A države koje uspiju spojiti energiju, promet i geografiju u jedinstvenu strategiju postaju ključni igrači novog svjetskog poretka.

Zato se danas više ne vodi borba samo za naftu.

Vodi se borba za putove kojima će nafta, roba i kapital putovati desetljećima koja dolaze.

Kako da okrenemo leđa Kirkuku?

Nismo ih okrenuli.

Nismo tek došli u Kirkuk.

Vratili smo se u Kirkuk.