Sporazum iz Meke mijenja sigurnosnu sliku regije: Turska, Saudijska Arabija i Pakistan grade zajednički obrambeni štit

Iz Meke stiže slika koja bi mogla imati mnogo veće značenje nego što se na prvi pogled čini: tri velike regionalne sile okupile su se oko istog sigurnosnog stola.

Turska, Saudijska Arabija i Pakistan.

Ali zašto upravo ove tri države? Zašto sporazum o zajedničkoj obrani? I zašto upravo sada?

Potpisivanje sporazuma u Meki predstavlja mnogo širi geopolitički događaj od stvaranja saveza usmjerenog protiv jedne države.

Njegova najvažnija odredba zapravo govori sve: napad na jednu od triju država smatra se napadom na sve tri.

To je načelo kolektivnog odvraćanja koje sigurnosne odnose Ankare, Rijada i Islamabada podiže na potpuno novu razinu.

Iran je, naravno, važan dio sigurnosne jednadžbe.

Saudijska Arabija suočava se s prijetnjama povezanima s Iranom i skupinama koje Teheran podupire u Iraku i Jemenu. Turska i Pakistan istodobno imaju kopnene granice s Iranom i vrlo malo interesa za nekontrolirani regionalni rat.

Zato bi bilo previše pojednostavljeno ovaj savez proglasiti samo antiiranskim blokom.

Jer svaka od ove tri države promatra mnogo širu šahovsku ploču.

Ankara gleda prema Izraelu

U turskim strateškim krugovima sve je izraženija zabrinutost zbog širenja izraelske vojne moći i operativnog prostora u regiji.

Iz te perspektive, pitanje za Ankaru nije samo što će se dogoditi s Iranom, nego kako će izgledati ravnoteža snaga ako Iran bude ozbiljno vojno oslabljen.

Ako jedna velika regionalna sila nestane iz ravnoteže, tko popunjava prostor koji ostaje iza nje?

Turska ne želi Bliski istok u kojem će bilo koja država imati praktički neograničenu slobodu djelovanja.

Zato Ankara ima vlastiti razlog za stvaranje snažnijeg regionalnog sustava odvraćanja.

Islamabad gleda prema Indiji

Pakistan istu kartu promatra iz potpuno drukčijeg kuta.

Njegov najveći strateški izazov ostaje Indija.

Islamabad mora računati s mogućnošću novih napetosti s New Delhijem, ali i s činjenicom da se odnosi i savezništva na širem azijskom prostoru ubrzano mijenjaju.

Zbog toga Pakistan želi stratešku dubinu.

Partnerstvo sa Saudijskom Arabijom donosi gospodarsku i energetsku komponentu, dok partnerstvo s Turskom donosi vojnu tehnologiju, obrambenu industriju i političku koordinaciju.

A Pakistan u tu jednadžbu donosi ono što druge dvije države nemaju: nuklearno odvraćanje.

Tri različite vrste moći

Upravo ovdje sporazum postaje posebno zanimljiv.

Saudijska Arabija donosi ogromnu gospodarsku, financijsku i energetsku težinu.

Turska donosi jednu od najsnažnijih vojski regije, razvijenu obrambenu industriju, bespilotne sustave, raketnu tehnologiju i veliko operativno iskustvo.

Pakistan donosi veliku vojsku i status nuklearne sile.

Drugim riječima, na jednom mjestu povezuju se gospodarska moć, konvencionalna vojna moć, obrambena industrija i nuklearno odvraćanje.

Ako se tome u budućnosti pridruže zajedničko vojno planiranje, razmjena obavještajnih podataka, integrirana protuzračna obrana, zajedničke vježbe i koordinacija obrambenih industrija, više nećemo govoriti samo o političkom sporazumu.

Govorit ćemo o novoj sigurnosnoj arhitekturi.

Potencijal takve strukture pritom se ne mora zaustaviti na ove tri države.

Od Anatolije i Arapskog poluotoka preko Pakistana pa sve prema jugoistočnoj Aziji nalazi se golemi prostor država koje bi u budućnosti mogle imati interes za različite oblike sigurnosne, gospodarske ili tehnološke suradnje.

To ne znači da nastaje nekakav novi NATO preko noći.

Ali pokazuje razmjere prostora na kojem bi ovakav model mogao imati politički utjecaj.

A što želi Washington?

Tu dolazimo do možda najzanimljivijeg pitanja.

Sjedinjene Američke Države desetljećima su bile glavni vanjski sigurnosni oslonac Zaljeva.

Međutim, ako bi došlo do novog velikog rata s Iranom, sama zračna i pomorska moć možda ne bi bila dovoljna za ostvarivanje svih političkih ciljeva Washingtona.

Turska i Saudijska Arabija tada bi postale iznimno važne zbog geografije, logistike, političkog utjecaja i vojnih kapaciteta.

Ali Ankara i Rijad nisu države koje će automatski prihvatiti svaki američki regionalni plan.

Njihova potpora imala bi svoju političku cijenu.

Upravo zato u širu jednadžbu ulaze pitanja Palestine, izraelskog djelovanja u Siriji i Libanonu, budućnosti naoružanih skupina u Iraku, Jemenu i Libanonu te pitanje tko će dugoročno kontrolirati sigurnosnu arhitekturu arapskih država.

Tvrdnja da Washington već prihvaća sve takve zahtjeve bila bi preuranjena.

Ali jasno je da jačanje zajedničke pozicije Ankare, Rijada i Islamabada povećava njihovu pregovaračku snagu prema Washingtonu.

I tu se događa važna promjena.

Desetljećima se postavljalo pitanje što regionalne države mogu ponuditi Sjedinjenim Državama.

Sada se sve više može postavljati obrnuto pitanje:

Što Washington mora ponuditi njima?

A što je s Moskvom i Pekingom?

Rusija i Kina ovu novu strukturu mogu promatrati iz sasvim drukčije perspektive.

Njima snažniji regionalni blok ne mora nužno predstavljati prijetnju ako ograničava mogućnost potpune dominacije jedne vanjske sile nad Bliskim istokom.

Iz perspektive Moskve i Pekinga, snažna osovina Turske, Saudijske Arabije i Pakistana mogla bi djelovati kao dodatni element strateške ravnoteže između američkog, izraelskog, iranskog i drugih regionalnih utjecaja.

To ne znači da Rusija i Kina automatski podržavaju svaki potez tog saveza.

Posebno je složen položaj Pekinga, koji istodobno održava važne odnose sa Saudijskom Arabijom, Iranom, Pakistanom i Turskom.

Upravo zato Kina nema interes da se nova struktura pretvori u otvoreni antiiranski vojni blok.

Mnogo joj više odgovara ravnoteža u kojoj nijedna sila ne može potpuno dominirati ključnim energetskim i trgovačkim koridorima.

Moskva ima sličan razlog za oprez.

Zato bi njihova početna reakcija mogla biti jednostavna: promatrati, održavati veze sa svim stranama i čekati da se pokaže koliko je sporazum iz Meke stvarno dubok.

Najvažnije: ovo nije samo priča o Iranu

Smisao ozbiljnog odvraćanja nije nužno priprema za rat.

Upravo suprotno.

Cilj je povećati cijenu napada toliko da potencijalni protivnik od njega odustane.

Zato poruka iz Meke nije upućena samo Teheranu.

Upućena je svakome tko bi mogao pokušati vojno, politički ili sigurnosno ugroziti jednu od članica.

Bilo da prijetnja dolazi od Irana, Izraela ili nekog drugog regionalnog ili vanjskog aktera.

Turska i Pakistan pritom imaju snažne razloge izbjegavati nekontroliranu eskalaciju s Iranom. Obje države graniče s Iranom i imaju gospodarske, sigurnosne i političke interese povezane sa stabilnošću svojih granica.

Zato Ankara i Islamabad ne ulaze nužno u automatski antiiranski blok.

Ulaze u strukturu koja bi trebala štititi njihove vlastite interese.

To je velika razlika.

Desetljećima su države regije svoju sigurnost u velikoj mjeri vezivale uz vanjske sile.

Sada se pojavljuje drugačiji model.

Regionalne sile pokušavaju same proizvesti dio sigurnosti koja im je potrebna.

Ako sporazum iz Meke ostane samo politička deklaracija, njegov će utjecaj biti ograničen.

Ali ako iza njega dođu zajedničko zapovjedno planiranje, vojna interoperabilnost, obavještajna koordinacija, integrirana protuzračna i proturaketna obrana te povezivanje obrambenih industrija, tada se na Bliskom istoku doista počinje stvarati nešto novo.

Ne savez čiji je jedini smisao ratovati s Iranom.

Ne savez stvoren isključivo protiv Izraela.

I ne instrument Washingtona.

Nego potencijalno samostalni centar moći koji pokušava poručiti svim velikim igračima:

O sigurnosti ovih država više neće odlučivati samo drugi.

U tome leži stvarna težina sporazuma iz Meke.

Jer kada se povežu saudijska gospodarska i energetska moć, turska vojna i tehnološka snaga te pakistanska nuklearna sposobnost, pitanje više nije samo protiv koga je taj savez stvoren.

Mnogo važnije pitanje glasi:

Koliko će daleko njegova moć i politički utjecaj jednog dana dosezati?

To je igra velikih sila.

I tek je počela.