Islamski sunitski savez: Rađa li se novi igrač na Velikoj šahovskoj ploči?

Amerika bi ovaj put mogla upasti u vlastitu stratešku zamku.

Pogledajte trenutak u kojem se sve događa.

Ako Sporazum iz Meke promatramo kroz logiku Brzezinskijeve „Velike šahovske ploče”, ne govorimo samo o još jednom obrambenom dogovoru.

Saudijska Arabija donosi kapital, energiju i strateški položaj između Zaljeva i Crvenog mora.

Turska donosi vojsku, snažnu obrambenu industriju, NATO iskustvo i položaj između Europe, Crnog mora, Bliskog istoka i srednje Azije.

Pakistan donosi nuklearno odvraćanje, veliku vojsku i stratešku dubinu prema južnoj Aziji i Indijskom oceanu.

Katar donosi kapital, energiju i diplomatski utjecaj.

Spojite ih i dobivate jezgru koja povezuje Crno more, Sredozemlje, Crveno more, Zaljev, Arapsko more i Indijski ocean.

Ali zašto baš sada?

Amerika želi da regionalni saveznici preuzmu veći dio tereta vlastite obrane, dok Washington zadržava baze, obavještajne kapacitete te zračnu i pomorsku nadmoć.

I upravo tu nastaje paradoks.

Amerika želi snažnije saveznike kako bi lakše upravljala regijom, ali upravo tako pomaže stvaranju novog regionalnog igrača koji sve više može donositi vlastite odluke.

Ako Saudijska Arabija, Turska, Pakistan i Katar razvijaju zajedničku vojnu industriju, povezuju protuzračnu obranu, sigurnosne strukture i gospodarske koridore, to više nije samo skup američkih partnera.

To postaje samostalni regionalni pol moći.

A proces se već širi izvan njegove jezgre.

Sirija donosi stratešku dubinu Levanta i pristup istočnom Mediteranu.

Sudan položaj na Crvenom moru i vezu prema Africi.

Jordan povezuje Zaljev i Levant.

Indonezija, Malezija i Bangladeš donose golemo stanovništvo, industriju i pristup jugoistočnoj Aziji.

Tako se postupno oblikuje novi islamski prostor koji povezuje Bliski istok, Anatoliju, južnu i jugoistočnu Aziju te dijelove Afrike.

To je dio šireg pomaka prema multipolarnom svjetskom poretku.

Pitanje se zato sve manje svodi na to tko je saveznik Amerike, Rusije ili Kine.

Pravo pitanje postaje:

Tko ima dovoljno vlastite snage da može surađivati sa svima, a ne biti podređen nikome?

Islamskom svijetu zapravo ne nedostaju ni ljudi, ni kapital, ni energija, ni geografija, ni vojna snaga.

Nedostaje mu koordinacija moći.

Nova regionalna arhitektura

Islamski sunitski savez zato nije samo vojni projekt.

Radi se o mnogo široj regionalnoj arhitekturi.

Sigurnost. Energetika. Trgovina. Tehnologija. Vojna industrija.

Infrastruktura. Opskrbni lanci.Pomorski i kopneni koridori.

Politička koordinacija.

Cilj nije rat protiv drugih, nego izgradnja vlastite snage.

Država ili savez bez obrambenih, gospodarskih i političkih kapaciteta često mora prihvaćati tuđe odluke.

Snažan blok ima veću mogućnost pregovarati.

Zaštititi svoje trgovačke pravce.

Obraniti svoje granice.

Razvijati vlastitu industriju.

I donositi neovisnije političke odluke.

To je razlika između traženja zaštite i stvaranja vlastite sigurnosti.

Takav blok već pokazuje logiku suradnje sa Zapadom u sigurnosti, s Kinom u gospodarstvu i s drugim silama ondje gdje postoje zajednički interesi, bez potrebe za potpunom ovisnošću o samo jednom centru moći.

I upravo tu nastaje američki paradoks.

Washington želi snažnije regionalne saveznike kako bi smanjio vlastiti teret.

Ali dok ih jača, istodobno pomaže stvaranju regionalne strukture koja sve više razvija sposobnost donošenja vlastitih odluka.

Od figure do igrača.

Možda više ne gledamo rađanje tog procesa.

Možda gledamo njegove prve konkretne poteze na Velikoj šahovskoj ploči.