Izrael se utrkuje s vremenom: nova Sirija postaje faktor koji više nije moguće ignorirati

Okupacija se utrkuje s vremenom kako bi prihvatila sigurnosni sporazum koji želi i priprema sirijski predsjednik…

Izrael se danas suočava s oružjem koje nije ni raketa ni vojna formacija. To oružje zove se „vrijeme“ i smirenost nove sirijske administracije.

Upravo je pitanje vremena i budućeg odnosa snaga bilo jedna od važnih tema konferencije izraelskog Instituta za studije nacionalne sigurnosti 2026. godine, na kojoj su se okupili bivši čelnici obavještajnih službi, generali, istraživači i ljudi iz samog srca izraelskog sigurnosnog establišmenta kako bi raspravljali o tome kako će regija izgledati tijekom sljedećih godina.

Raspravljalo se otvoreno o Iranu, Hezbollahu, Gazi, slabljenju američke potpore Izraelu, ali i o unutarnjim izraelskim problemima poput odlaska stručnjaka i visokoobrazovanih kadrova te zabrinutosti za gospodarsku i tehnološku budućnost zemlje.

Ali posebno je zanimljivo ono što je rečeno o novoj Siriji.

Dror Shalom, bivši čelnik političko-sigurnosnog odjela izraelskog Ministarstva obrane, rekao je da događaji u Siriji i Libanonu stvaraju „povijesnu priliku“ koju Izrael mora iskoristiti.

Zašto povijesnu?

Zato što se možda više neće ponoviti.

Sirijski predsjednik Ahmed al-Šaraa pokušava postići sigurnosni sporazum kojim bi zaustavio izraelske napade i upade, stabilizirao južnu Siriju i dobio vrijeme potrebno za obnovu države, njezinih institucija, gospodarstva i vojske.

Drugim riječima, Damask trenutno ne bira otvoreni vojni sukob. Njegova strategija počiva na smirivanju fronti i kupovanju vremena.

A upravo je vrijeme ono što može promijeniti odnos snaga.

Sirija koja se danas oporavlja od dugogodišnjeg rata nije ista Sirija kakva bi mogla postati nakon nekoliko godina političke stabilnosti, gospodarskog oporavka, obnove državnih institucija i ponovne izgradnje vojske.

Zbog toga Dror Shalom otvoreno govori o potrebi izgradnje razumijevanja čak i s akterima kojima Izrael ne vjeruje, među kojima je naveo i sirijskog predsjednika Ahmeda al-Šarau.

Zašto?

Zato što izraelski sigurnosni establišment počinje shvaćati da nova Sirija nije pružila prostor za neograničeno manipuliranje njezinim unutarnjim prilikama.

I to nije samo jedan stav.

Predsjednik Instituta Tamir Hayman otišao je na završetku konferencije još dalje i predložio početak ozbiljnih sigurnosnih sporazuma sa Sirijom i Libanonom kao prvi korak prema novom regionalnom sigurnosnom okviru.

Tu priča između Damaska i Tel Aviva prestaje biti samo pitanje jednog „sigurnosnog sporazuma“.

Za Izrael se otvara pitanje treba li sada postići dogovor sa Sirijom, dok je regionalni odnos snaga još uvijek povoljniji za njega, ili riskirati da za nekoliko godina pregovara s politički stabilnijom, gospodarski snažnijom i vojno obnovljenom Sirijom.

Zato vrijeme postaje važan faktor.

Unutar Izraela očito postoje krugovi koji Siriju nakon Assada počinju promatrati kao važan dio budućeg regionalnog poretka i kao igrača kojeg neće biti moguće jednostavno zaobići ili s njim manipulirati bez posljedica.

Posebno je zanimljivo što se takve procjene pojavljuju u trenutku kada se na istoj konferenciji govori i o ograničenjima izraelske vojne moći.

Unatoč onome što Izrael smatra svojim vojnim uspjesima, upozorava se da vojna sila bez političkog procesa sama po sebi ne može donijeti trajno rješenje.

Istodobno se govori o slabljenju američke sigurnosne mreže, unutarnjim izraelskim problemima, odljevu stručnjaka i sposobnih kadrova, Iranu te neizvjesnosti gospodarske i tehnološke budućnosti.

Zbog toga treba pažljivo pratiti Siriju u danima i mjesecima koji dolaze.

Jer unutar jednog od najvažnijih središta izraelskog sigurnosnog promišljanja sada se otvoreno govori o potrebi postizanja razumijevanja s novom Sirijom prije nego što se regionalni odnos snaga dodatno promijeni.

Damask zasad ne pokazuje žurbu.

Njegova računica je drugačija: zaustaviti izraelske upade, zatvoriti prostor za vanjske intervencije, stabilizirati zemlju i dobiti vrijeme za obnovu države i vojske.

A upravo zato ono što je danas izraelska vojna prednost sutra ne mora izgledati isto.

Vrijeme tako postaje političko i strateško oružje.

I upravo se u tome vidi razlika između sirijske smirenosti i izraelske zabrinutosti.

Ono što bi moglo uslijediti jest sigurnosni sporazum od kojeg je Izrael, prema ovom narativu, izbjegavao krenuti još od pada Assada, zatvaranje pitanja izraelske potpore naoružanim skupinama u Suweidi te konačno gašenje projekta „Bashan“.

Zato se prava bitka oko Sirije danas možda ne vodi samo oružjem.

Vodi se i vremenom.