Godine 2015. Rusija je ušla u Siriju sa svojim zrakoplovima, raketama i vojnim bazama kako bi zaštitila Bashara al-Assada od pada.

Nakon nekoliko godina Bashar je pao i pobjegao u Moskvu, dok je Rusija ostala ograničena unutar dviju baza na sirijskoj obali

Ali predsjednik Ahmed al-Šaraa nije napao Ruse, nije ih izbacio demonstrativnim ratom niti je priznao njihove stare privilegije.

Putinu je ostavio izlaz koji mu omogućuje da sačuva obraz.

Zatim su pregovarali 18 mjeseci, sve dok Sirija nije ponovno preuzela zračnu luku u Latakiji i četvrti vez u luci Tartus te okončala status ruskih baza u njihovu dotadašnjem obliku.

Kako se Rusija od države koja je kontrolirala dio sirijskog teritorija pretvorila u partnera za obuku koji djeluje prema novim aranžmanima?

Ovo je priča o tihom razgrađivanju ruskog utjecaja, bez ispaljenog ijednog metka.

Kako bismo shvatili razmjere onoga što se dogodilo, moramo se vratiti u 1971. godinu.

Tada je sirijski režim Sovjetskom Savezu dao pomorski objekt u Tartusu, poznat kao „Točka materijalno-tehničke potpore broj 720“.

U početku to nije bila velika pomorska baza, nego tek točka za opskrbu sovjetskih brodova, njihovo održavanje i pristajanje u Sredozemnom moru.

Njezina je važnost porasla nakon sovjetskog povlačenja iz Egipta, pa je Tartus postao najvažniji pomorski izlaz Moskve u istočnom Sredozemlju.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza njegova je uporaba oslabila, ali Rusija ga nije napustila. Čekala je trenutak kada će ga ponovno oživjeti.

Taj trenutak došao je 2015. godine, kada je režim Bashara al-Assada brzo gubio teritorij pred oporbom.

U kolovozu je bivši sirijski režim potpisao sporazum kojim je Rusiji omogućeno besplatno korištenje zračne baze Hmeimim, bez precizno određenog vremenskog ograničenja te uz široke pravne imunitete za rusko vojno osoblje i njihove obitelji.

Otprilike mjesec dana poslije ruski su zrakoplovi iz Hmeimima započeli svoju zračnu kampanju.

Lovci Suhoj, jurišni helikopteri, izviđački zrakoplovi, sustavi za elektroničko ratovanje, sustavi S-400 i Pancir, zapovjedni i komunikacijski centri, specijalne snage i vojni savjetnici.

Iz Hmeimima je Rusija upravljala većinom svojih vojnih operacija koje su pomogle Basharu al-Assadu da od oporbe ponovno zauzme velika područja.

Nakon što je učvrstila zračnu prisutnost, Moskva je krenula širiti i pomorsku prisutnost.

Godine 2017. režim Bashara al-Assada potpisao je s Rusijom sporazum o Tartusu na 49 godina.

Sporazum je Rusiji dopuštao korištenje objekta gotovo bez naknade, unošenje opreme i streljiva te istodobnu prisutnost do 11 ratnih brodova, uključujući i brodove na nuklearni pogon.

Rusima su dane porezne i carinske olakšice, imuniteti i vrlo široke ovlasti.

Sporazum se mogao produžiti za dodatnih 25 godina, što znači da je ruska prisutnost teoretski mogla trajati sve do 2091. godine.

Tartus tada nije bio samo vojni objekt. Bio je dio sirijske obale koji je funkcionirao pod iznimnim ruskim privilegijama.

Za Rusiju Hmeimim i Tartus nisu bili samo dvije baze.

Tartus je Moskvi osiguravao trajno uporište na Sredozemnom moru, mjesto za opskrbu brodova i logističku potporu operacijama u Siriji, Libiji i Africi, kao i prisutnost nasuprot američkim i europskim flotama.

Hmeimim joj je pružao zračnu platformu u blizini Turske, istočnog Sredozemlja i Bliskog istoka te središte za obavještajne aktivnosti, nadzor, elektroničko ratovanje i projekciju vojne moći izvan Sirije.

Te dvije baze bile su ruska vrata prema cijeloj regiji.

Zato njihov gubitak u dotadašnjem obliku nije bio mala stvar, nego strateški udarac Moskvi.

Ali 8. prosinca 2024. cijela se ploča preokrenula.

Bashar al-Assad je pao i pobjegao u Rusiju, dok su se ruske snage koje su se povlačile iz različitih dijelova Sirije koncentrirale unutar Hmeimima i Tartusa.

Moskva je izgubila Bashara al-Assada, čovjeka čiji je režim s njom potpisao te sporazume, i bila je prisiljena pregovarati upravo sa snagom koju je godinama bombardirala.

Rusija više nije pregovarala s režimom koji joj je bio podređen, nego s pobjednikom na terenu.

Nova sirijska vlast nije napala ruske baze. Rusima je dala privremena sigurnosna jamstva, ali je istodobno odbila ponašati se kao da se sa sporazumima iz doba Bashara al-Assada ništa nije promijenilo.

Tu je počeo jedan od najsloženijih pregovaračkih procesa u novoj Siriji.

Dana 28. siječnja 2025. u Damask je stiglo rusko izaslanstvo predvođeno zamjenikom ministra vanjskih poslova Mihailom Bogdanovom.

Rusi su razgovore opisali kao „otvorene“ odnosno „iskrene“, što u diplomatskom jeziku uglavnom znači da su razlike bile velike.

Damask je zahtijevao poštovanje sirijskog suvereniteta, reviziju neravnopravnih sporazuma, rješavanje posljedica nekadašnje ruske uloge, prestanak podrške ostacima bivšeg režima te temeljito preispitivanje statusa ruskih baza.

Otvoreno je i pitanje Bashara al-Assada i njegovih suradnika.

Ali Damask nije rusko odbijanje njegova izručenja pretvorio u razlog za prekid svih pregovora.

Cilj nije bio samo zauzeti politički stav, nego vratiti ono što se stvarno moglo vratiti na terenu.

Dok su pregovori trajali, Damask je korak po korak počeo ukidati ruske privilegije.

U siječnju 2025. poništen je poseban ugovor koji je Assadov režim potpisao s ruskom kompanijom za upravljanje i razvoj trgovačke luke Tartus.

Ovdje treba razlikovati rusku vojnu pomorsku bazu od ugovora o upravljanju trgovačkom lukom.

Poništenje tog ugovora tada nije značilo kraj ruske vojne baze, ali je Siriji vratilo važan dio luke nakon što ruska kompanija nije ispunila obećana ulaganja.

Nekoliko mjeseci poslije Sirija je potpisala sporazum vrijedan 800 milijuna dolara s kompanijom DP World iz Dubaija za razvoj i upravljanje dijelovima luke Tartus.

Damask nije čekao završetak pregovora kako bi počeo djelovati. Smanjivao je ruski gospodarski utjecaj dok je istodobno pregovarao o ruskoj vojnoj prisutnosti.

I upravo se ovdje vidi strategija Ahmeda al-Šarae.

Al-Šaraa se prema Rusiji nije ponašao kao prema zemlji koju je moguće jednostavno izbrisati sa sirijske karte jednom odlukom ili predsjedničkim dekretom.

Znao je da je Putin izgubio u Siriji, ali da je i dalje predsjednik velike nuklearne sile koja ima stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a te veliki vojni i politički utjecaj.

Zato Moskvi nije dao besplatan legitimitet za sporazume iz Assadova vremena, ali nije ni otvorio vojni sukob s njom na obali.

Koristio je vrijeme kako bi učvrstio novu državu i iskoristio činjenicu da je Rusiji potrebno bilo kakvo uporište na Sredozemlju.

Umjesto da je odmah izbaci, tražio je ustupke u zamjenu za dopuštenje da zadrži ograničene odnose sa Sirijom.

Kada je Ahmed al-Šaraa posjetio Moskvu, pohvalio Putina i pozitivno govorio o Rusiji, dio javnosti to je protumačio kao povratak ruskog utjecaja.

Ali dok su jedni pratili riječi, Damask je pregovarao o konkretnim stvarima na terenu.

Al-Šaraa je Putinu ostavio izlaz kojim može sačuvati obraz pred vlastitim narodom i nije ga gurnuo u zatvoreni kut.

To odgovara dvama poznatim pravilima iz „Umijeća ratovanja“: kada okružite protivnika, ostavite mu izlaz, a najveća pobjeda je slomiti njegov otpor bez potrebe za bitkom.

Al-Šaraa je Putinu ostavio diplomatske pohvale, a zauzvrat je počeo vraćati vojne objekte koje je Rusija dobila zahvaljujući sporazumima s Basharom al-Assadom.

U listopadu 2025. al-Šaraa je prvi put posjetio Moskvu i sastao se s Putinom.

Razgovaralo se o Hmeimimu i Tartusu, dugovima, starim ugovorima, pšenici, energetici, obuci i naoružavanju sirijske vojske, zahtjevu da Rusija ne podržava ostatke bivšeg režima te o Basharu al-Assadu i njegovu izručenju sirijskoj državi.

Rusija je željela sačuvati obje baze.

Damask je, međutim, želio promijeniti cjelokupnu pravnu i političku osnovu ruske prisutnosti.

Zatim je u siječnju 2026. stigao još jedan signal.

Rusija je napustila svoj položaj u zračnoj luci Qamishli.

Tada je postalo jasno da Moskva više ne pregovara o mreži baza diljem Sirije, nego o ograničenoj prisutnosti koncentriranoj na obalu.

U lipnju 2026. pojavio se prvi javni signal mogućeg rješenja.

Ruska strana objavila je da s Damaskom razgovara o promjeni funkcije svojih vojnih objekata.

Više nije bilo govora o obnavljanju statusa baza niti o njihovu nastavku u dotadašnjem obliku. Počelo se govoriti o promjeni njihove funkcije.

Istodobno je Rusko-sirijsko poslovno vijeće pokušalo uspostaviti centar za rusku robu unutar četvrtog veza u luci Tartus.

Ali Damask je postavio jasne uvjete.

Vez mora ostati pod sirijskim suverenitetom, sve operacije moraju biti pod nadzorom sirijske Uprave za luke i carine, a prostor se ne smije pretvoriti u zatvorenu rusku enklavu.

A onda je stigao sporazum od 9. kolovoza koji je trebao zaključiti cijelu priču.

Nakon 18 mjeseci pregovora Damask i Moskva objavili su postizanje novog memoranduma o razumijevanju.

Prema sirijskom priopćenju, država ponovno preuzima upravljanje civilnim objektima.

Na prvom mjestu riječ je o civilnom dijelu područja Hmeimima povezanom s međunarodnom zračnom lukom u Latakiji te o četvrtom trgovačkom vezu u luci Tartus s njegovim skladištima i pratećim objektima.

Ti objekti postupno ulaze u sustav sirijske civilne uprave.

Zračna luka ponovno ulazi u sirijsku nacionalnu zrakoplovnu mrežu, dok se vez vraća pod upravu sirijske države.

Time završava ideja da sirijski civilni objekti postoje unutar zatvorene ruske zone utjecaja.

Ali još važnija promjena odnosi se na vojne objekte.

Sporazum nije rekao da će ruske baze nastaviti postojati onako kako su postojale prije.

Navodi se da će se funkcija vojnih objekata preoblikovati kako bi se od ruskih vojnih baza pretvorili u zajedničke centre za obuku i osposobljavanje.

Razlika između te dvije stvari golema je.

Prije sporazuma postojalo je široko i zasebno rusko upravljanje i zapovijedanje, dugoročni imuniteti te široke privilegije pri unošenju vojne opreme i slobodnom kretanju.

Nakon sporazuma trebali bi postojati novi zajednički aranžmani, u potpuno drukčijem obliku, koji Rusiji više ne daju nekadašnji oblik operativne kontrole na sirijskom teritoriju.

Sporazum je odredio rok od najviše tri mjeseca za dovršetak ove transformacije.

Ako je provedba započela 9. kolovoza, novi bi aranžmani trebali biti dovršeni prije 9. studenoga.

Što je Sirija dobila?

Prvo, okončala je postojanje baza u njihovu starom obliku.

Više nije riječ o zračnoj bazi otvorenog vremenskog trajanja niti o pomorskom objektu čiji bi sporazum trajao do 2066., a potencijalno i do 2091. godine.

Drugo, Sirija je ponovno preuzela zračnu luku u Latakiji kako bi je vratila u sustav civilnog zračnog prometa.

Treće, vratila je četvrti vez, njegova skladišta i trgovačke objekte.

Četvrto, može imati koristi od ruske vojne obuke i iskustva bez predavanja Moskvi kontrole nad tim objektima.

Peto, sve je to postigla bez otvaranja rata na obali i bez pretvaranja Rusije u otvorenog neprijatelja nove sirijske države.

S druge strane, ni Rusija nije ostala potpuno praznih ruku.

Zadržala je određenu, premda ograničenu ulogu u obuci, kanal komunikacije s novom sirijskom državom i mogućnost sudjelovanja u održavanju ruske vojne opreme.

Izbjegla je i ponižavajuće protjerivanje nakon pada svog saveznika.

Moskva sporazum može kod kuće predstaviti kao „reorganizaciju“, a ne kao potpuni poraz i protjerivanje.

Ali razlika između neovisne ruske baze i zajedničkog centra za obuku golema je.

Prvo Moskvi daje širok utjecaj, operativnu kontrolu i borbene sposobnosti. Drugo je svodi na partnera unutar aranžmana koje određuje nova sirijska država.

Ipak, postoje važna pitanja na koja još uvijek čekamo odgovor jer puni tekst memoranduma zasad nije objavljen.

Ne znamo koliko će ruskih vojnika ostati, koje će vrste oružja biti dopuštene ni tko će zapovijedati centrima za obuku.

Ne znamo ni hoće li u Siriji ostati ruski borbeni zrakoplovi, sustavi S-400 i Pancir ili ruski ratni brodovi u Tartusu.

Također nije jasno jesu li sporazumi iz 2015. i 2017. službeno poništeni ili su samo suspendirani i u praksi zamijenjeni novim aranžmanima.

Zato je svaki govor o potpunom ruskom povlačenju ili o opstanku baza u njihovoj nekadašnjoj snazi još uvijek preuranjen dok ne vidimo detalje provedbenih aranžmana.

Politički rezultat ipak je jasan.

Rusija je 2015. ušla u Siriju kao sila koja odlučuje na nebu, štiti režim i posjeduje dugoročne vojne baze.

Nakon pada Bashara al-Assada našla se u situaciji da pregovara s pobjednikom kako bi zadržala ograničenu prisutnost i zajedničke centre za obuku.

Uprava predsjednika Ahmeda al-Šarae nije Rusiji dala besplatan politički oprost, ali isto tako nije s njom ušla u besmislen rat.

Zadržala ju je za pregovaračkim stolom, podigla cijenu pregovora, vratila zračnu luku i vez, uklonila nekadašnji status ruskih baza, a Moskvi ostavila ograničena vrata kako se Rusija ne bi pretvorila u otvorenog neprijatelja nove sirijske države.

Zbog toga se ono što se dogodilo može smatrati vrlo velikim postignućem za Siriju.

Čestitke sirijskom narodu na ovom velikom poslu.