Priroda neslaganja između Trumpa i Netanyahua

U teoriji političkog odlučivanja razlikuju se dvije faze.

Prva je izrada odluke, odnosno razmatranje različitih mogućnosti i procjena posljedica svake od njih.

Druga je donošenje odluke, odnosno odabir jedne od ponuđenih mogućnosti prema načelu postizanja najveće moguće koristi ili najmanjeg mogućeg gubitka.

Nesuglasice između Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua nisu strateške prirode, već se odnose na način provedbe zajedničke strategije.

Obojica dijele iste ciljeve, ali se razilaze u taktici, prioritetima i vremenskom okviru njihove provedbe. Djelomično je to posljedica različitih političkih okolnosti u kojima djeluju njihove vlade.

Trump je donio niz strateških odluka koje su prethodni američki predsjednici izbjegavali, odgađali ili o njima zauzimali nejasna stajališta. Među njima su:

1. Priznanje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela (prosinac 2017.). 2. Preseljenje američkog veleposlanstva u Jeruzalem (svibanj 2018.). 3. Povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom (2018.). 4. Zatvaranje ureda Palestinske oslobodilačke organizacije u Washingtonu (2018.). 5. Proglašenje da izraelska naselja na Zapadnoj obali nisu protivna međunarodnom pravu (2019.). 6. Priznanje izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni (2019.). 7. Predstavljanje „Sporazuma stoljeća” (2020.). 8. Sklapanje Abrahamovih sporazuma između Izraela i pojedinih arapskih država (2020.). 9. Obustava financiranja UNRWA-e (pripremna odluka 2018., provedba 2025.). 10. Ukidanje sankcija koje je Biden uveo pojedinim izraelskim doseljenicima (2025.). 11. Sudjelovanje Izraela u opsežnim napadima na Osovinu otpora, uključujući Iran i Jemen (2025.). 12. Naredbe o pooštravanju mjera protiv antisemitizma na američkim sveučilištima (2025.). 13. Imenovanje veleposlanika i izaslanika za palestinsko pitanje poznatih po snažnoj potpori Izraelu (2025.). 14. Pritisak na arapske države, osobito zaljevske, radi razoružanja svih frakcija Osovine otpora te pokušaji normalizacije odnosa između Libanona i Izraela (2025.).

Sve navedene odluke predstavljaju snažno usklađivanje s izraelskim strateškim interesima te se smatra da je Trump u potpori Izraelu otišao dalje od predsjednika poput Trumana, Nixona, Reagana ili Busha.

Trump i njegov politički tim, i tijekom prvog i tijekom sadašnjeg mandata, manje su povezani s naftnom industrijom od prethodnih administracija.

To im daje veći prostor za vođenje politike prema arapskim izvoznicima nafte bez značajnijih ograničenja.

Kao primjer navodi se povezivanje američko-saudijske suradnje u području nuklearne energije s mogućim pristupanjem Saudijske Arabije Abrahamovim sporazumima.

Trump želi zadržati vodeću ulogu u određivanju strateškog smjera američke politike na Bliskom istoku.

Razlike s Netanyahuom ne odnose se na krajnji cilj, nego na pitanje tko će voditi provedbu plana i kojim redoslijedom će se provoditi pojedini koraci.

Netanyahu veću važnost pridaje sigurnosnim pitanjima, dok je kod Trumpa izraženija želja za političkom dominacijom i osobnim vodstvom.

Izjave američkog potpredsjednika J. D. Vancea o navodnim vezama Jeffreyja Epsteina s Mossadom ili o tome da Izrael gubi bitku za međunarodno javno mnijenje tumače se kao razlike u vođenju diplomatske i medijske strategije, a ne kao neslaganje oko konačnih ciljeva.

Trump, Vance i američki ministar obrane Pete Hegseth razlikuju se u pristupu i obrazloženjima, ali ostaju usuglašeni oko temeljnih ciljeva.

Prikazivanje taktičkih razlika između Trumpa i Netanyahua kao dubokog strateškog sukoba ocjenjuje se pogrešnim. Trumpova politika opisuje se kao „promjena paradigme” (Paradigm Shift) u američkom odnosu prema Izraelu, odnosno kao raskid s dotadašnjim okvirima američke politike, pri čemu su gotovo sva pitanja konačnog rješenja palestinskog pitanja usklađena s izraelskim zahtjevima.

Na kraju se ističe da je prikrivanje stvarnih političkih namjera uobičajena taktika mnogih političara, dok se dio medija kritizira zbog prikazivanja Sjedinjenih Američkih Država kao neutralnog aktera koji dosljedno poštuje međunarodno pravo.

Kao potpora toj ocjeni navode se istraživanja Tine Ustad Figenschou o strukturnoj medijskoj pristranosti te Tonija Rouhane o ideološkoj pristranosti u medijskom izvještavanju.

Zaključak glasi:

Sve to, međutim, ne isključuje mogućnost da se ipak dogode određene promjene… možda.