Kako je Sirija postala strateška dilema za Izrael?

Izraelski list Yedioth Ahronoth u analizi objavljenoj u kolovozu 2026. postavlja pitanje koje sve snažnije zaokuplja izraelske političke i sigurnosne krugove: kako se odnositi prema Ahmedu al-Šarai i novoj Siriji?

Al-Šaraa za Izrael predstavlja neuobičajenu stratešku dilemu. Riječ je o čelniku džihadističkog podrijetla koji je preuzeo Damask i okončao više od pola stoljeća alavitske vlasti, ali kojeg više nije jednostavno predstaviti kao tradicionalnog neprijatelja protiv kojeg je moguće pokrenuti vojnu operaciju.

Upravo se u tome nalazi srž izraelskog problema.

Al-Šaraa je brzo odbacio vojnu odoru i nekadašnji izgled. Odjenuo je službeno odijelo, stavio kravatu i prihvatio umjereniji politički diskurs. U kratkom razdoblju postao je međunarodno prihvatljiv sugovornik te stekao potporu značajnog dijela arapskog svijeta, koji u novoj sirijskoj vlasti vidi priliku za ograničavanje iranskog utjecaja i stabilizaciju regije.

Među njegovim najvažnijim međunarodnim podupirateljima nalazi se američki predsjednik Donald Trump, koji nastoji ukloniti Siriju s američkog popisa država pokroviteljica terorizma.

Pragmatizam umjesto otvorenog sukoba

Al-Šaraaina pragmatičnost posebno se pokazala u odnosima s Rusijom. Damask je s Moskvom postigao sporazum kojim je omogućeno zadržavanje ograničene ruske vojne prisutnosti u Siriji, ali pod novim uvjetima.

Nova sirijska vlast također je pristala predati preostale dijelove nekadašnjeg sirijskog nuklearnog programa Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju i Sjedinjenim Američkim Državama.

Istodobno je al-Šaraa izložen snažnom američkom pritisku da se uključi u libanonski dosje, suprotstavi Hezbollahu i pridonese preuređenju odnosa u Libanonu. Unatoč tome, odbio je vojno ući na libanonski teritorij.

Još je zanimljivije što nije isključio mogućnost izravnih razgovora s Hezbollahom, premda ta organizacija među Sirijcima ostaje duboko omražena zbog svoje uloge u obrani Assadova režima.

Al-Šaraa je u Bejrut poslao svoju savjetnicu Farah al-Atassi s porukom koja poziva na „pružanje ruke“ i politiku „nula problema“.

Takav pristup pokazuje da Damask zasad želi politički zatvarati otvorene dosjee, izbjegavajući nove ratove koji bi mogli ugroziti obnovu države.

Izrael više ne može djelovati bez političke cijene

Mnogi izraelski političari i sigurnosni dužnosnici pokušavaju al-Šarau predstaviti kao još jednog „terorista“ kojeg treba eliminirati. Međutim, takav narativ nailazi na otpor međunarodne zajednice.

Za razliku od nekadašnje izolirane Sirije, nova vlast u Damasku postupno stječe regionalno i međunarodno priznanje. Izraelska vojna operacija protiv takve Sirije više ne bi bila promatrana samo kao udar na neprijateljski režim, nego kao napad na proces regionalne stabilizacije koji podupiru Washington, Ankara i brojne arapske države.

Trenutačno najvažnije pitanje odnosi se na područje u blizini Golanske visoravni koje je Izrael zauzeo nakon pada Assadova režima.

Iako je ondje situacija relativno mirna, raste američki pritisak da se izraelska vojska povuče. Istodobno se sve glasnije traži nastavak pregovora s Damaskom o novom sigurnosnom sporazumu koji bi se temeljio na sporazumu o razdvajanju snaga iz 1974. godine.

Sigurnosni sporazum, ali bez odricanja od Golana

Al-Šaraa je izrazio spremnost za sklapanje sigurnosnog sporazuma koji bi dugoročno mogao otvoriti put prema širem miru između Sirije i Izraela.

Međutim, jasno je naglasio da se Sirija neće odreći svojeg zahtjeva za punim suverenitetom nad okupiranom Golanskom visoravni.

Upravo se tu nalazi još jedan dio izraelske dileme. Al-Šaraa trenutačno nema interesa za izravan rat s Izraelom jer je usredotočen na učvršćivanje vlasti, obnovu države i izgradnju sirijskih institucija.

To, međutim, ne znači da je spreman prihvatiti izraelsku okupaciju ili se odreći sirijskih teritorijalnih zahtjeva.

Zbog toga odnos između Damaska i Tel Aviva nije moguće promatrati samo kroz dvije krajnosti rat ili mir. Između njih postoji prostor za sigurnosne dogovore, političke pregovore i postupno povlačenje izraelskih snaga.

Pragmatični državnik ili džihadist s maskom?

Unutar Izraela postoje dva suprotstavljena pogleda na al-Šarau.

Jedni ga smatraju pragmatičnim političarem koji želi stabilizirati Siriju, obnoviti odnose sa susjedima i izbjeći sukobe koji bi mogli uništiti krhku državu.

Drugi tvrde da je opasniji od Irana i Hezbollaha te da svoju stvarnu ideologiju skriva iza umjerene slike, službenog odijela i diplomatskog jezika. Prema tom tumačenju, nova sirijska vlast ostaje džihadistička, a u najboljem slučaju može se pretvoriti u islamistički politički sustav.

Istinu je u ovom trenutku teško sa sigurnošću utvrditi.

Al-Šaraa ne bi trebao biti automatski predstavljen ni kao „novi Anvar Sadat“, ali ni kao „tempirana bomba“. Njegove odluke treba promatrati oprezno, ali i u kontekstu procesa kroz koji Sirija ponovno gradi državu, institucije i međunarodne odnose.

Hoće li Trump odlučiti umjesto Izraela?

Zaključak izraelske analize posebno je znakovit.

Izrael nije uspio ostvariti konačnu vojnu pobjedu ni na jednoj otvorenoj fronti, a istodobno nije uspio riješiti političke dileme koje su nastale nakon regionalnih sukoba.

Zbog toga se otvara mogućnost da sirijski dosje na kraju ne riješi Izrael, nego američki predsjednik Donald Trump.

Kao što je Washington nametnuo određena rješenja u Libanonu i sada pokušava oblikovati završnicu rata u Gazi, tako bi mogao prisiliti Izrael na prihvaćanje novog sigurnosnog sporazuma sa Sirijom i povlačenje iz područja zauzetih nakon pada Assadova režima.

U tom slučaju najveća izraelska dilema više neće biti pitanje je li Ahmed al-Šaraa prijatelj ili neprijatelj.

Pravo pitanje bit će može li Izrael zaustaviti obnovu snažne, međunarodno prihvaćene i regionalno povezane Sirije bez sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama i ostatkom regije.