Kina, Turska i Izrael: Ono što ne razumiju oni koji moć mjere samo bombama

Za one koje zanima geopolitika, ovo je dublje čitanje Kine, Turske i Izraela pokušaj objašnjenja onoga što mnogi još uvijek ne razumiju.

Oni koji se rugaju turskim geopolitičkim potezima i pokušavaju umanjiti njihov značaj nisu osobito važni ako rezultati na terenu govore nešto potpuno drukčije.

Turska se kreće regionalno kako bi postupno ubrala političke, gospodarske i strateške plodove od Libije preko Sirije i Zaljeva, pa sve do Kavkaza, Afrike i Europe.

Ali ako ste svoje razumijevanje moći izgradili isključivo promatrajući izraelsko ponašanje, onda je jasno zašto to ne možete prepoznati.

Ako snagu vidite samo u cijevi puške, polijetanju borbenih zrakoplova, raspoređivanju vojnika i okupaciji teritorija, tada imate vrlo ograničeno razumijevanje načina na koji se kreću države i narodi.

Pogledajte Kinu

Kina već godinama širi svoj gospodarski, politički i tehnološki utjecaj diljem svijeta.

Njezin uspon i pokušaj njegova obuzdavanja postali su jedan od glavnih, primarnih i trajnih ciljeva u samom središtu američke obrambene strategije.

Zamislite: američka vojska pokušava obuzdati Kinu svim raspoloživim sredstvima i metodama, a da Kina pritom nije morala započeti veliki rat.

Moć se, dakle, ne mjeri brojem ispaljenih metaka.

Ponekad se najveća snaga nalazi upravo u posjedovanju instrumenata koji vam omogućuju ostvarenje cilja bez potrebe da ih uopće upotrijebite.

To je jedna od najpoznatijih ideja iz „Umijeća ratovanja“, koju je kineski mislilac Sun Tzu iznio još prije približno 2.500 godina:

„Vrhunac umijeća nije pobijediti nakon borbe, nego pokoriti protivnika bez borbe.“

Sada pogledajte Izrael

Ratovi. Bombardiranja. Vojni upadi. Stalna mobilizacija.

Unatoč svemu tome, Izraelu je svaki put potrebno novo bojište i novi udar kako bi očuvao okruženje kakvo želi oko sebe.

Je li samo to dokaz snage?

Nemoguće.

Pretjerana uporaba vojne sile može biti znak da ostali politički i strateški instrumenti više nisu dovoljni za ostvarivanje cilja.

Država može posjedovati veliku sposobnost uništavanja, a istodobno biti prisiljena neprestano ponavljati iste operacije jer nijedna od njih ne proizvodi trajno političko rješenje.

Kako se mjeri tursko širenje?

Kada promatrate rast turskog utjecaja u Africi, na Bliskom istoku, Kavkazu te u islamskom i turkijskom svijetu, nemojte pitati samo koliko je borbenih zrakoplova poletjelo.

Postavite važnija pitanja:

Koliko je sporazuma potpisano?

Koliko je država svoje interese povezalo s Ankarom?

Na koliko su tržišta ušle turske industrije?

Koliko vojski kupuje tursko oružje?

U rješavanju koliko je kriza Turska dobila mjesto za pregovaračkim stolom?

Na koliko je prostora ušla i proširila svoj utjecaj, a da ondje nije morala voditi rat?

Tako se čita moć u međunarodnoj politici.

Svodenje cjelokupne državne snage na bombardiranje, okupaciju i broj raspoređenih vojnika nije geopolitička analiza. To je čitanje vojnog biltena.

Najjeftiniji i najpametniji rat jest onaj u kojem ostvarite cilj uz najmanji mogući trošak.

Još je uspješnija strategija ona u kojoj ostvarite isti cilj bez potrebe da uopće uđete u rat.

Kažu da je Turska slaba

Tvrdnja o „slaboj Turskoj“ najčešće se pojavljuje ondje gdje se moć još uvijek mjeri isključivo brojem projektila i televizijskim snimkama bombardiranja.

Problem nije u tome što Turska nema dovoljno instrumenata moći.

Problem je u tome što mnogi još nisu naučili prepoznavati načine na koje države stvaraju utjecaj, povezuju interese i ostvaruju svoje ciljeve bez potrebe da svaki potez pretvore u otvoreni rat.

Još će trebati mnogo vremena da se shvati kako se države doista kreću.