Izrael ulazi u najopasniju fazu. Što znači kada više ne može računati na potpuno američko zaleđe?

Prema informacijama koje je objavio Axios, američki predsjednik Donald Trump zatražio je od Benjamina Netanyahua da započne povlačenje izraelskih snaga sa sirijskog teritorija te poduzme sličan korak i u Libanonu.

Ovdje zapravo počinje prava priča.

O tome sam pisao i nakon posljednjih napetosti na jugu.

Jer ako je ovo izvješće točno, ono otkriva da je Izrael ušao u iznimno osjetljivu fazu svoje strategije.

Fazu u kojoj više ne djeluje uz potpuno američko političko zaleđe.

Desetljećima je Izrael provodio vojne operacije dok mu je Washington pružao političku, diplomatsku i vojnu potporu.

Danas se, međutim, izraelski ciljevi sve više sudaraju s američkim prioritetima.

Netanyahu želi ostati u Siriji, proširiti sigurnosne zone, spriječiti obnovu sirijske vojske i zadržati vojni pritisak na Libanon.

Sjedinjene Države, s druge strane, gledaju mnogo širu sliku.

Kinu.

Svjetsku trgovinu.

Tehnološko natjecanje.

Energetsku sigurnost.

Rusiju.

I nastojanje da Bliski istok više ne troši američke resurse.

Drugim riječima, ono što Izrael smatra pitanjem opstanka, za današnji Washington više nije pitanje koje se nalazi na samom vrhu prioriteta.

U tome se krije najveći izazov za Izrael.

Jer povlačenje iz Sirije moglo bi novoj sirijskoj državi dati vrijeme za obnovu vojske, jačanje državnih institucija, razvoj novih savezništava i postupni povratak utjecaja na jugu zemlje.

Upravo je to ono čega se Izrael dugoročno najviše pribojava.

Ne Sirije kakva je danas.

Nego Sirije za pet ili deset godina.

Sirije s organiziranijom vojskom, snažnijom obranom i širim međunarodnim partnerstvima.

Zato se Izrael nalazi između dvije mogućnosti.

Ako se povuče, daje Siriji priliku za oporavak.

Ako ostane bez pune američke potpore, mogao bi se naći u sukobu čiji bi najveći teret morao nositi sam.

Kao da Washington Netanyahuu poručuje:

Odustanite od dijela svojih strateških ciljeva ili nastavite sami.

Za Izrael to nije samo neslaganje sa Sjedinjenim Državama.

Ako se ovakvi trendovi nastave, to bi moglo predstavljati ozbiljan izazov za dosadašnji način na koji je gradio svoju regionalnu strategiju, koja je velikim dijelom počivala na pretpostavci snažne i trajne američke potpore.

Ako se ta pretpostavka počne mijenjati, mijenja se i cijela strateška računica.

U tome možda leži najveći izazov za Izrael.

Ne samo zbog odnosa sa Sirijom, Libanonom, Turskom ili Iranom, nego zbog mogućnosti da njegov najvažniji saveznik danas drukčije postavlja svoje prioritete nego prije.

Takva je politika, prijatelju. Ponekad najveće promjene ne dolaze s bojišta, nego iz promjene prioriteta saveznika.