Kina ulazi u širu sliku Sporazuma iz Meke, Egipat najavljuje ulazak: Stvara li se nova sigurnosna arhitektura islamskog svijeta?

Sporazum iz Meke između Turske, Saudijske Arabije i Pakistana možda će se pokazati mnogo većim događajem nego što se činilo u trenutku njegova potpisivanja.

Jer samo promatranje triju država potpisnica više nije dovoljno za razumijevanje cijele slike.

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan već je govorio o mogućnosti širenja sporazuma, a među državama koje se spominju nalazi se i Egipat.

Ako se Kairo doista priključi, savez bi dobio najmnogoljudniju arapsku državu, jednu od najvećih vojski Bliskog istoka, kontrolu nad Sueskim kanalom i dodatnu stratešku dubinu između istočnog Mediterana, Crvenog mora i Afrike.

A onda se u cijeloj priči pojavljuje Kina.

Peking već dulje zagovara jaču stratešku koordinaciju s islamskim državama, veću samostalnost zemalja Globalnog juga i zaštitu njihovih legitimnih interesa.

Zbog toga kineski pogled na Sporazum iz Meke zaslužuje mnogo više pozornosti nego što se na prvi pogled čini.

TRI DRŽAVE, TRI RAZLIČITA STUPA MOĆI

Najvažnija karakteristika Sporazuma iz Meke jest to što se njegove tri države međusobno nadopunjuju.

Saudijska Arabija donosi ogromnu financijsku i energetsku moć, političku težinu unutar arapskog i islamskog svijeta te mogućnost financiranja velikih obrambenih i infrastrukturnih projekata.

Pakistan donosi jednu od najvećih vojski islamskog svijeta, veliko operativno iskustvo i, iznad svega, status nuklearne sile.

Turska donosi veliku konvencionalnu vojsku, iskustvo NATO-a, razvijenu vojnu industriju, bespilotne sustave, raketne programe, ratnu mornaricu i sve veću sposobnost samostalne proizvodnje ključnih obrambenih tehnologija.

Zbog toga se prava snaga ovog sporazuma nalazi u kombinaciji kapitala, energije, vojne industrije, tehnologije, geografije i nuklearnog odvraćanja.

Kineski Global Times upravo je na to skrenuo pozornost.

Kineski analitičari smatraju da je prerano govoriti o „islamskom NATO-u“ jer ove države još nemaju desetljećima građenu integriranu zapovjednu, logističku i vojnu infrastrukturu kakvu ima NATO.

Ali istodobno upozoravaju da se strateška težina kombinacije Turske, Saudijske Arabije i Pakistana ne može zanemariti.

Ne mora sutra nastati novi NATO da bi se regionalna ravnoteža počela mijenjati.

A AKO UĐE EGIPAT?

Tu cijela jednadžba postaje još ozbiljnija.

Egipat ne bi bio samo još jedna zastava za stolom.

Kairo donosi više od 100 milijuna stanovnika, veliku vojsku, snažne zračne i pomorske kapacitete, položaj između Afrike i Azije te kontrolu nad jednom od najvažnijih pomorskih arterija na svijetu – Sueskim kanalom.

Njegov ulazak geografski bi povezao istočni Mediteran, Crveno more i Arapski poluotok.

Istodobno bi se unutar jednog obrambenog okvira našle Turska, najveća vojna sila istočnog Mediterana među članicama sporazuma, Saudijska Arabija kao financijska i energetska sila, nuklearni Pakistan i Egipat kao najveća arapska država po broju stanovnika.

Tada više ne bismo govorili samo o trojnom sporazumu.

Govorili bismo o potencijalnoj jezgri mnogo šire sigurnosne arhitekture.

ZAŠTO JE KINESKI POGLED TOLIKO VAŽAN?

Kina ne mora postati članica Sporazuma iz Meke da bi bila važan dio njegove šire geopolitičke pozadine.

Pakistan je jedan od najbližih strateških partnera Pekinga.

Njihova suradnja obuhvaća infrastrukturu, energetiku, vojnu industriju, zrakoplovstvo, mornaricu i široku obrambenu suradnju.

Zbog toga Pakistan predstavlja prirodan most između kineskog strateškog prostora i nove sigurnosne arhitekture koju pokušavaju razviti Ankara, Rijad i Islamabad.

Pojednostavljeno:

Kina je duboko povezana s Pakistanom.

Pakistan je sada obrambeno povezan sa Saudijskom Arabijom i Turskom.

Turska i Saudijska Arabija istodobno šire obrambenu, gospodarsku i političku suradnju s drugim državama islamskog svijeta.

Ako tome jednog dana bude pridružen Egipat, mreža postaje još šira.

WANG YI I ISLAMSKI SVIJET

Ovdje treba biti precizan.

Tvrdnju koja se proširila društvenim mrežama da je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi nakon potpisivanja sporazuma izričito izjavio da je Kina „spremna podržati Sporazum iz Meke“ još treba potvrditi iz primarnog kineskog izvora.

Međutim, potvrđeni kineski stav već pokazuje vrlo zanimljiv smjer.

Wang Yi je početkom 2026. u razgovorima s predstavnicima Organizacije islamske suradnje govorio o jačanju političkog povjerenja Kine i islamskog svijeta, povećanju strateške koordinacije, međusobnoj potpori i zajedničkoj zaštiti legitimnih prava i interesa zemalja u razvoju.

Kineska diplomacija istodobno sve snažnije govori o političkoj i strateškoj autonomiji Globalnog juga.

To se vrlo dobro uklapa u logiku Sporazuma iz Meke.

Ideja nije nužno stvaranje bloka protiv jedne određene države.

Ideja je smanjivanje ovisnosti o jednom vanjskom sigurnosnom centru.

OVO NIJE NUŽNO SAVEZ PROTIV IRANA

Najlakše bi bilo cijelu priču prikazati kao stvaranje sunitskog vojnog bloka protiv Irana.

Ali takvo tumačenje bilo bi preusko.

Turska je javno naglasila da Sporazum iz Meke nije usmjeren protiv određene države.

To odgovara i kineskim interesima.

Peking ima snažne odnose sa Saudijskom Arabijom, izuzetno bliske odnose s Pakistanom i razvija odnose s Turskom, ali istodobno održava strateško partnerstvo s Iranom.

Kina zato nema interes podržavati arhitekturu čiji bi glavni cilj bio veliki sunitsko-šijitski sukob.

Pekingu mnogo više odgovara sustav u kojem regionalne države same stvaraju ravnotežu, dok Kina održava odnose sa svim glavnim centrima moći.

KINA NE MORA SLATI VOJSKU

Ako Kina želi imati veći utjecaj na sigurnosnu arhitekturu Bliskog istoka, ne mora kopirati američki model.

Ne mora preuzeti odgovornost za obranu svake partnerske države niti formalno pristupiti Sporazumu iz Meke.

Peking može ostati jedan korak iza.

Može osiguravati tehnologiju, industrijsku suradnju, infrastrukturu, energetske projekte i diplomatsku težinu.

Može razvijati vojno-industrijsku suradnju preko Pakistana i bilateralnih odnosa s drugim državama.

Regionalne države tada same nose glavni sigurnosni teret.

Za Kinu bi to mogao biti mnogo jeftiniji i politički manje rizičan model od američkog.

ŠTO DOBIVA SAUDIJSKA ARABIJA?

Rijad dobiva ono što već godinama pokušava izgraditi: mogućnost da ne ovisi potpuno ni o jednoj velikoj sili.

Saudijska Arabija ne mora prekinuti sigurnosne odnose sa Sjedinjenim Državama da bi razvila alternativne opcije.

Može istodobno kupovati američku tehnologiju, razvijati odnose s Kinom, graditi vojnu industriju s Turskom i imati obrambenu povezanost s nuklearnim Pakistanom.

Što više opcija Saudijska Arabija ima, to je njezina pregovaračka pozicija snažnija.

Zato Sporazum iz Meke nije nužno prekid sa SAD-om.

On je prije svega pokušaj smanjivanja potpune ovisnosti o bilo kome.

ŠTO DOBIVA TURSKA?

Turska već ima NATO.

Ali Ankara posljednjih godina sve snažnije gradi vlastiti prostor strateškog utjecaja.

Ako Sporazum iz Meke preraste u ozbiljnu instituciju, Turska više neće biti samo velika država na jugoistočnom krilu NATO-a.

Mogla bi postati jedan od glavnih arhitekata paralelne sigurnosne arhitekture koja se proteže kroz Bliski istok prema južnoj Aziji.

Za tursku vojnu industriju to bi otvorilo golemo tržište.

Jer kolektivna obrana dugoročno zahtijeva kompatibilnost: zajedničke komunikacijske sustave, obuku, streljivo, protuzračnu obranu, bespilotne sustave, radare i zapovjedne sustave.

Upravo tu Turska može pronaći jednu od svojih najvećih strateških prilika.

PAKISTAN JE VEZA KOJA MIJENJA CIJELU JEDNADŽBU

Pakistan je možda gospodarski slabiji od Turske i Saudijske Arabije, ali njegova strateška vrijednost daleko nadilazi njegov BDP.

Pakistan ima nuklearno oružje.

Ima veliku vojsku.

Ima desetljeća vojnih odnosa sa Saudijskom Arabijom.

Ima izuzetno duboko strateško partnerstvo s Kinom.

I sada ima novu obrambenu vezu s Turskom i Saudijskom Arabijom.

Zato Islamabad postaje raskrižje između Pekinga, Rijada i Ankare.

Ako se između tih sustava počnu povezivati vojna industrija, tehnologija, obuka i logistika, Pakistan bi mogao postati jedan od najvažnijih mostova nove sigurnosne arhitekture.

ZAŠTO PEKING GLEDA PREMA WASHINGTONU?

Posebno je zanimljivo što je kineski Global Times Sporazum iz Meke analizirao upravo kroz njegovu poruku Washingtonu.

Najveća posljedica za Sjedinjene Države možda nije stvaranje neprijateljskog saveza.

Mnogo ozbiljnija promjena bila bi stvaranje skupine američkih partnera koji više ne smatraju da njihova sigurnost može funkcionirati samo preko Washingtona.

Turska ostaje članica NATO-a.

Saudijska Arabija ostaje veliki američki partner.

Pakistan održava odnose sa SAD-om.

Egipat je desetljećima jedan od ključnih američkih sigurnosnih partnera u arapskom svijetu.

Ali ako te države počnu međusobno graditi vlastiti obrambeni sustav, Washington više nije jedino središte preko kojeg se mora graditi regionalna sigurnost.

A to je velika promjena.

NE NASTAJE NOVI ISTOČNI BLOK

Bilo bi pogrešno tvrditi da upravo gledamo nastanak saveza Kina–Turska–Saudijska Arabija–Pakistan–Egipat protiv SAD-a.

Stvarnost je složenija.

Turska neće lako napustiti NATO.

Saudijska Arabija neće odbaciti Washington.

Egipat neće jednostavno prekinuti svoje američke veze.

Pakistan neće zatvoriti vrata Zapadu.

A Kina vjerojatno nema interes preuzeti sigurnosne obveze kakve bi zahtijevao formalni vojni savez.

Ono što nastaje mnogo je fleksibilnije.

Države žele surađivati s Amerikom tamo gdje im treba Amerika, s Kinom tamo gdje im odgovara Kina, s Turskom u vojnoj industriji, s Pakistanom u sigurnosti i sa Saudijskom Arabijom u kapitalu i energiji.

To je multipolarni sustav u njegovu najčišćem obliku.

NAJVEĆE PITANJE TEK DOLAZI

Pravi test Sporazuma iz Meke neće biti ceremonija njegova potpisivanja.

Bit će ono što slijedi.

Hoće li nastati stalne institucije?

Hoće li vojske održavati redovite zajedničke vježbe?

Hoće li se povezivati sustavi protuzračne i proturaketne obrane?

Hoće li se pokrenuti veliki zajednički projekti vojne industrije?

I najvažnije:

Hoće li Egipat biti početak širenja na nove države?

Ako se sporazum proširi i institucionalizira, tada više nećemo govoriti samo o obrambenom ugovoru Turske, Saudijske Arabije i Pakistana.

Govorit ćemo o mogućoj jezgri mnogo šire sigurnosne arhitekture islamskog svijeta.

OD MEKE PREMA NOVOM MODELU SIGURNOSTI

Najvažnije zato nije pitanje ulazi li Kina formalno u Sporazum iz Meke.

Možda nikada neće.

Važnije je hoće li Kina politički, gospodarski, tehnološki i diplomatski podržavati nastanak regionalnog sustava koji smanjuje ovisnost islamskih država o jednom vanjskom sigurnosnom pokrovitelju.

Ako se to dogodi, struktura bi mogla izgledati ovako:

Saudijska Arabija daje kapital, energiju i političku težinu.

Turska daje vojnu industriju, tehnologiju, geografsku dubinu i veliko vojno iskustvo.

Pakistan daje veliku vojsku, stratešku dubinu i nuklearno odvraćanje.

Egipat bi donio ogromnu demografsku i vojnu težinu te stratešku kontrolu prostora između Mediterana i Crvenog mora.

Kina u pozadini daje gospodarsku, industrijsku, tehnološku i diplomatsku težinu.

A druge države mogle bi se postupno povezivati s različitim dijelovima tog sustava.

To ne bi bio NATO.

Ne bi bio ni klasični istočni blok.

Bio bi to drugačiji model: mreža država koje povezuju sigurnost, energiju, industriju, trgovinu i tehnologiju, a pritom pokušavaju zadržati mogućnost suradnje i sa Zapadom i s Istokom.

Upravo se tu nalazi najveće značenje Sporazuma iz Meke.

Ako se projekt proširi i institucionalizira, možda ne gledamo samo nastanak novog obrambenog saveza.

Možda gledamo stvaranje jezgre nove sigurnosne arhitekture islamskog svijeta, u kojoj bi nakon Turske, Saudijske Arabije i Pakistana ulazak Egipta mogao biti prvi veliki znak da se Sporazum iz Meke pretvara iz dogovora triju država u mnogo širi projekt.