Ankarski konsenzus: Kako je Turska postala ključni posrednik unutar NATO-a

Summit NATO-a u Ankari završio je u znaku konsenzusa. Prije njegova početka postojala je ozbiljna bojazan da će sve dublja kriza povjerenja između Europe i Sjedinjenih Država zasjeniti sastanak. Te zabrinutosti nisu bile bez osnove. Sporovi oko podjele obrambenog tereta traju već godinama, a iako je summit u Haagu otvorio put njihovu rješavanju, neslaganja oko rata s Iranom, Grenlanda i američkih najava o mogućem smanjenju vojne prisutnosti u Europi ponovno su otvorila pitanje političkog jedinstva Saveza.

Važno je naglasiti da summit nije riješio sve probleme NATO-a. Međutim, spriječio je da postojeće razlike prerastu u otvoreni raskol te osigurao da ne ugroze temeljne funkcije Saveza. Pesimistično raspoloženje zamijenio je optimizam.

Dolazak američkog predsjednika Donalda Trumpa u Ankaru, njegovo isticanje „velikog jedinstva”, izjave o „mnogo ljubavi” među saveznicima i podrška NATO-u dali su snažan politički ton cijelom sastanku.

Trump je Ankaru napustio u pozitivnom raspoloženju.

Uspjehu summita značajno je pridonijela uloga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Njegov međunarodni politički utjecaj, poziv Trumpu da dođe u Ankaru te prethodni razgovori dvojice čelnika odigrali su važnu ulogu u postizanju pozitivnog ishoda.

Na to su tijekom cijelog dana ukazivali brojni svjetski mediji.

Drugim riječima, Turska je pružila diplomatski prostor koji je spriječio da kriza povjerenja između SAD-a i Europe preraste u otvoreni sukob, čime je njezina politička težina unutar NATO-a postala još vidljivija.

Donedavno se Tursku uglavnom opisivalo kao most između Istoka i Zapada. Danas, kako je istaknuto na programu „Saveznici u Ankari”, Turska posjeduje političku težinu koja joj omogućuje da gradi konsenzus unutar samog Zapada.

To predstavlja novu razinu njezina međunarodnog utjecaja, zbog čega se summit u Ankari ne može promatrati kao običan domaćinski događaj.

Završna deklaracija obuhvatila je i dio zahtjeva koje Turska već dugo zagovara. Posebno se ističu ukidanje ograničenja u području obrambene industrije, olakšavanje trgovine obrambenom opremom među saveznicima te jačanje zajedničke proizvodnje.

Posebna važnost dana je i potvrdi članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora, prema kojem se napad na jednu članicu smatra napadom na sve članice.

To nije bila tek formalna rečenica, nego važna politička poruka kojom se nastojalo učvrstiti povjerenje, posebno među državama istočnog krila Saveza.

Jedan od glavnih zaključaka summita bio je da Europa treba preuzeti veći dio odgovornosti za vlastitu obranu, ali uz zadržavanje Sjedinjenih Država unutar NATO-a. Istaknuto je da su europske članice i Kanada tijekom 2025. povećale obrambenu potrošnju za više od 139 milijardi dolara te da se planiraju nova ulaganja veća od 50 milijardi dolara.

Istodobno je jasno poručeno da Europa, unatoč većem obrambenom angažmanu, ne namjerava graditi sigurnosni sustav odvojen od NATO-a. Cilj je stvaranje „jače Europe unutar jačeg NATO-a”, što je posebno važno za države koje nisu članice Europske unije, poput Turske.

Summit je također pokazao da sama visina obrambenih izdvajanja nije dovoljna ako nije popraćena koordinacijom.

Zato je poseban naglasak stavljen na usklađivanje i integraciju obrambenih industrija kako bi se izbjeglo nepotrebno udvostručavanje projekata i rasipanje resursa.

Važan element dogovora bilo je i očuvanje političkog jedinstva oko Ukrajine. Unatoč razlikama između SAD-a i europskih saveznika, potvrđena je pomoć Ukrajini u iznosu od 70 milijardi eura za 2026. godinu, uz namjeru nastavka iste politike i tijekom 2027.

Iako summit u Ankari nije riješio sve probleme transatlantskog saveza, kriza povjerenja između Europe i SAD-a ponovno će biti na kušnji pri svakoj novoj međunarodnoj sigurnosnoj krizi. Pitanja poput Grenlanda, odnosa prema Iranu ili budućnosti američkih snaga u Europi i dalje ostaju otvorena.

Unatoč tome, NATO je u Ankari uspio pokazati jedinstvo unatoč političkim razlikama. Upravo zato se „Ankarski konsenzus” sve češće opisuje kao novi politički okvir suradnje unutar Saveza i jedna od najvažnijih poruka ovog summita.