Al-Šara Trumpu: Nema sporazuma bez povlačenja.

Velika diplomatska igra na Bliskom istoku polako otkriva svoje pravo lice.

Prema navodima o sastanku sirijskog predsjednika Ahmeda al-Šare i američkog predsjednika Donalda Trumpa, Damask ne odbacuje političke ni sigurnosne sporazume.

Ali postavlja uvjet preko kojeg nije spreman prijeći.

Povlačenje Izraela s okupiranih sirijskih područja.

Upravo je pitanje povlačenja navodno zaustavilo pregovore. Kada je ta tema otvorena, al-Šara je Trumpu poručio:

„Sve dok Izrael odbija povlačenje, zašto bismo s njim potpisivali sporazum?“

Ta rečenica najbolje objašnjava današnju poziciju Damaska.

Sporazum koji ne rješava glavni uzrok sukoba ne može donijeti trajnu stabilnost. Može samo privremeno zamrznuti problem i odgoditi novu krizu.

Gotovo identična poruka stiže i iz Ankare.

Recep Tayyip Erdoğan upozorio je Trumpa da izraelska politika potkopava regionalnu stabilnost i ruši svaki ozbiljan politički proces koji bi mogao smanjiti napetosti.

Zato Ankara smatra da izraelska vojna prisutnost u Siriji i Libanonu mora biti riješena prije otvaranja drugih pitanja.

Upravo se kroz tu prizmu može promatrati i Hezbollah.

Damask smatra da zahtijevati razoružanje Hezbollaha prije izraelskog povlačenja s okupiranih libanonskih područja znači pokušavati ukloniti posljedice prije uklanjanja uzroka.

Takva jednadžba teško može donijeti mir. Mogla bi samo otvoriti prostor za novu eskalaciju.

Poruka Damaska i Ankare zato je danas jasnija nego ikada:

Nema stvarnog političkog rješenja.

Nema trajnih sigurnosnih dogovora.

Nema dugoročne stabilnosti sve dok Izrael odbija povlačenje s okupiranih teritorija.

Ali ovdje priča postaje još veća.

Danas više nije kao jučer.

Sjedinjene Američke Države više ne mogu same oblikovati Bliski istok prema vlastitim željama, kao što su to mogle u prošlosti.

U regiji danas postoje države sa značajnom političkom, gospodarskom i vojnom težinom.

Turska. Saudijska Arabija. Egipat. Pakistan.

Svaka od njih ima vlastite interese, vlastite crvene linije i sve veću sposobnost samostalnog djelovanja.

Zato više nije realno očekivati da će budućnost regije biti određivana isključivo prema planovima Washingtona ili Tel Aviva.

Okolnosti su se promijenile.

Ravnoteža snaga više nije ista.

Razdoblje jednostrane dominacije postupno ustupa mjesto složenijem poretku u kojem regionalne sile sve snažnije sudjeluju u oblikovanju budućnosti Bliskog istoka.

Ostaje samo jedno pitanje.

Ima li Washington dovoljno snage i političke volje izvršiti pritisak na Izrael i otvoriti put povlačenju?

Ili će upravo okupirani teritoriji ostati najveća prepreka svakom pokušaju sveobuhvatnog rješenja na Bliskom istoku?