Ako želite znati tko može zavladati svijetom, nemojte gledati cijeli svijet.

Gledajte Euroaziju. Što je Euroazija? Uzmite Europu i Aziju i spojite ih.

Dobit ćete najveću kopnenu masu na Zemlji.

Dobit ćete većinu svjetskog stanovništva.

Dobit ćete golem dio svjetskog bogatstva, resursa i tržišta.

Tu su nafta, plin, minerali, tvornice, pomorski i kopneni pravci, vojske i nuklearne sile.

Tu su Rusija, Kina, Indija, Europa, Bliski istok, Turska i srednja Azija.

Drugim riječima, ondje se nalazi većina igrača sposobnih promijeniti budućnost svijeta.

Brzezinski kaže da je Euroazija stotinama godina bila središte svjetske moći.

Razmislite malo.

Odakle su nastala velika carstva?

Odakle su došle sile koje su vladale golemim dijelovima svijeta?

Rimljani.

Mongoli.

Europska carstva.

Umajadsko Carstvo.

Abasidsko Carstvo.

Većina velikih sila nastala je upravo na tom prostoru.

Ali krajem dvadesetog stoljeća prvi put se pojavila država izvan Euroazije i postala vodeća svjetska sila.

Sjedinjene Američke Države.

Tu nastaje veliki američki problem.

Amerika je zemljopisno udaljena od središta igre.

Ali većina njezinih interesa i većina njezinih protivnika nalaze se upravo u središtu te igre.

Zamislite da posjedujete najveću tvrtku na tržištu.

Najmoćniji ste i najbogatiji.

Imate najbolju tehnologiju.

Ali većina konkurenata, kupaca, resursa i tržišta nalazi se u jednoj zgradi, dok ste vi izvan nje.

Biste li ih pustili da rade što žele?

Naravno da ne biste.

Jer prava opasnost nije da vas jedan od njih napadne danas.

Prava je opasnost da se unutar te zgrade pojavi jedan konkurent koji će zavladati resursima, tržištima, pravcima i ostalim igračima, a zatim izići iz zgrade snažniji od vas.

To je, jednostavno rečeno, američka dilema u Euroaziji.

Amerika se ne pita samo tko joj je neprijatelj danas.

To je vrlo površan način razumijevanja međunarodne politike.

Velike sile pitaju:

Tko bi mogao postati naš neprijatelj za dvadeset ili trideset godina?

Tko bi mogao postati previše snažan ako mu dopustimo da se slobodno razvija?

Koga moramo spriječiti da zavlada određenim područjem?

S kim se privremeno trebamo povezati?

Tko mora ostati dovoljno snažan da uravnoteži našeg protivnika?

Koga moramo spriječiti da se udruži s drugim suparnikom?

Koga možemo iskoristiti kako bismo zaustavili napredovanje većeg igrača?

Tu ulazimo u um stratega.

Običan čovjek vidi događaje nakon što su se dogodili i zatim pokušava razumjeti što se zbilo.

Strateg pokušava stvoriti okolnosti koje će proizvesti događaje.

To je golema razlika.

Zamislite dvojicu ljudi.

Prvi čeka da ga protivnik napadne, a nakon toga razmišlja kako će se braniti.

Drugi, prije nego što protivnik ojača, sprječava ga da dobije resurse.

Udaljava od njega saveznike.

Preuzima kontrolu nad pravcima koji su mu potrebni.

Gradi saveze oko njega.

Zadržava ga zaokupljenog unutarnjim problemima.

Tko je među njima opasniji?

Naravno, drugi.

Jer on nije samo pobijedio u ratu.

Učinio je nešto pametnije od pobjede.

Spriječio je protivnika da uopće dođe do razine na kojoj može voditi rat.

Kako bismo razumjeli tu ideju, vratimo se Hormuškom tjesnacu.

Na karti ćete vidjeti uzak pomorski prolaz koji djeluje premalen da bi mogao potresti svijet.

Ali zamislite prizor.

Prolazi tanker.

Zatim drugi.

Zatim treći.

Dan za danom tim uskim prolazom prolaze golemi količinski tokovi energije potrebni gradovima, tvornicama i gospodarstvima udaljenima tisućama kilometara.

A onda nastupi trenutak napetosti.

Stigne vijest o napadu na brod.

Netko zaprijeti zatvaranjem prolaza.

Izbije vojni sukob u njegovoj blizini.

U samo nekoliko minuta pomiču se tržišta.

Brodarske tvrtke mijenjaju izračune.

Osiguravatelji podižu procjene rizika.

Države uvoznice počinju se pitati što će se dogoditi ako se taj pravac zaustavi.

Do toga trenutka nijedan vojnik nije stigao do Kine.

Nijedan zrakoplov nije preletio Indiju.

Nijedan projektil nije pao u Europi.

A ipak svi osjećaju posljedice.

Ne morate uvijek fizički doći do protivnika kako biste ga pritisnuli.

Katkad je dovoljno držati pravac koji mu je potreban.

To je jedan od ključeva razumijevanja Euroazije.

Kontrola ne znači uvijek okupaciju čitavog teritorija.

Katkad je dovoljno kontrolirati put koji je svima potreban.

Ponekad je dovoljno samo moći zaprijetiti tom pravcu kako biste prisilili druge igrače da promijene svoje izračune.

Čini se da Iran to pravilo razumije već dugo.

Zna da se ne može natjecati s Amerikom zrakoplovom protiv zrakoplova, brodom protiv broda ili bazom protiv baze.

Ali posjeduje iznimno osjetljiv zemljopisni položaj.

Ima mogućnost ugroziti prolaz potreban svjetskom gospodarstvu na kojem počiva američka moć.

Tu zemljopis prestaje biti samo položaj na karti i pretvara se u političko i strateško oružje.

Ali i Amerika razumije važnost Hormuškog tjesnaca.

Zato na sukob ne gleda samo kao na spor s Iranom.

Gubitak sposobnosti zaštite plovidbe kroz Hormuz značio bi Iranu dati mogućnost utjecaja na Kinu, Indiju, Europu, zaljevske države i globalno energetsko tržište.

Zato je borba oko Hormuza zapravo borba oko jednog od vrata Euroazije.