Tri potpisa u Meki, a četiri države već gledaju jedna prema drugoj

Oni koji Sporazum iz Meke promatraju samo kao obrambeni dogovor Turske, Saudijske Arabije i Pakistana možda gledaju pogrešnu stranu karte.

Jer najveća posljedica nekog saveza nije uvijek ono što naprave njegove članice.

Ponekad je važnije vidjeti koga je taj savez natjerao da se približi.

I tu počinje druga priča.

Izrael. Indija. Grčka. Cipar.

Četiri države s različitim interesima, različitim prijetnjama i različitim geografskim položajem.

Ali sada imaju jednu zajedničku stvar koju sve pažljivije promatraju:

rast turske strateške moći i nastanak novog sigurnosnog centra oko Ankare, Rijada i Islamabada.

..

Pogledajte kartu.

Na jednom kraju nalazi se Pakistan.

Nuklearna sila i tradicionalni protivnik Indije.

Iza njega sada više ne stoji samo vlastita vojna snaga.

Tu je Turska sa svojom vojnom industrijom, bespilotnim sustavima, iskustvom i rastućom obrambenom proizvodnjom.

Tu je Saudijska Arabija sa svojim kapitalom, energetskom težinom i položajem u srcu arapskog svijeta.

Tri različite vrste moći počinju se spajati.

Novac. Tehnologija. Nuklearno odvraćanje.

New Delhi to ne može ignorirati. A onda pogledajte prema zapadu.

Izrael godinama pokušava izgraditi regionalnu arhitekturu u kojoj bi približavanje Saudijskoj Arabiji bilo jedan od najvećih strateških uspjeha.

Ali Rijad sada šalje drugačiju poruku.

Ne mora birati samo jednu stranu.

Može razgovarati s Washingtonom.

Može razgovarati s Pekingom.

Može graditi odnose sa Zapadom.

Ali istodobno može sjediti s Ankarom i Islamabadom i graditi vlastiti sigurnosni kišobran.

To je promjena koju Tel Aviv mora računati.

I zato pogled ponovno ide prema istočnom Mediteranu.

Grčka. Cipar.Izrael.

Veze već postoje.

Energetika postoji.

Vojna suradnja postoji. Zajednički interesi postoje.

Ako Turska dobiva veću stratešku dubinu prema Zaljevu i Pakistanu, logično je očekivati da će i države koje njezin rast promatraju sa zabrinutošću tražiti vlastitu ravnotežu.

Jedan savez stvara drugi.

Ne zato što je netko tako naredio.

Nego zato što tako funkcionira geopolitika.

Ali postoji još nešto.

Možda čak važnije od vojske.

Koridori.

IMEC je zamišljen kao velika gospodarska arterija koja bi povezivala Indiju, Zaljev, Bliski istok i Europu.

Turska je ostala izvan njegove glavne trase.

Ali što ako se karta počne crtati drugačije?

Saudijska Arabija. Jordan. Sirija. Turska. Europa.

To je potencijalna logika Hidžaskog koridora.

Alternativni pravac prema Europi koji bi mogao postati strateška protuteža IMEC-u.

I tada shvaćamo zašto ova priča nije samo vojna.

Tko kontrolira sigurnost, štiti koridore. Tko kontrolira koridore, utječe na trgovinu. Tko utječe na trgovinu, dobiva političku moć.

Zato se danas ne preslaguju samo savezništva.

Preslaguje se karta budućeg Bliskog istoka.

I možda je upravo zato važnije promatrati ono što dolazi nakon Meke nego samu ceremoniju u Meki.

Hoće li se Izrael još snažnije vezati uz Grčku i Cipar?

Hoće li Indija tražiti dublju sigurnosnu koordinaciju s tim krugom?

Hoće li se IMEC i alternativni pravci pretvoriti u novu gospodarsku utakmicu?

I koliko će se još država približiti sporazumu koji danas ima tri potpisa?

Nemojte gledati samo tri čovjeka koja su potpisala dokument.

Gledajte one koji nisu bili za stolom.

Jer njihove sljedeće odluke pokazat će koliko je Sporazum iz Meke zapravo promijenio ravnotežu.

Meka možda nije završetak jednog procesa.

Možda je tek početak novog preslagivanja.

A karta koja nastaje mogla bi izgledati potpuno drugačije od one na koju smo navikli.