Irak pred velikim energetskim zaokretom: nova rafinerija i koridori prema Turskoj i Siriji

Dok se o području Jurf al-Sakhr uglavnom govori kroz prizmu sigurnosti i iračke nacionalne sigurnosti, postoji još jedna dimenzija koja bi u budućnosti mogla postati iznimno važna energetika.

Pogled na postojeću i planiranu mrežu iračkih naftovoda otvara pitanje može li Jurf al-Sakhr postati jedno od novih energetskih čvorišta središnjeg Iraka.

Nova rafinerija umjesto stare Dore?

Jedna od mogućnosti o kojoj se raspravlja jest izgradnja moderne rafinerije na području Jurf al-Sakhra i postupno povlačenje starih postrojenja rafinerije Dora iz uporabe.

Takva ideja ima nekoliko praktičnih prednosti.

Midland Refineries Company već posjeduje zemljište registrirano na svoje ime na području Jurf al-Sakhra, dok blizina rijeke Eufrat omogućuje pristup velikim količinama vode potrebne za industrijske procese.

Na tom području postoji i stari naftovod promjera 12 inča kojim su se nekada transportirali benzin, dizel i kerozin iz skladišta Karkh u Latifiji prema Anbaru.

Naftovod je izgrađen tijekom 1980-ih, a njegova trasa povezivala je pravac Anbar – Habbaniya – Amiriyah s područjem Jurf al-Nasra i Musayyiba. Već dugo nije u funkciji.

Mnogo je važnija nova iračka energetska mreža

Pravi strateški značaj projekta pojavio bi se ako nova rafinerija ne bi ovisila samo o postojećoj infrastrukturi.

Irak razmatra razvoj velikih energetskih pravaca koji bi povezivali jug, središte i sjever zemlje te omogućili alternativne izvozne pravce prema Sredozemlju.

Posebno su važna dva potencijalna koridora:

Basra – Haditha – Kirkuk – Ceyhan

Basra – Haditha – Baniyas.

Prvi bi iračku naftu vodio prema turskoj mediteranskoj luci Ceyhan, dok bi drugi otvorio zapadni pravac preko Sirije prema Baniyasu na Mediteranu.

Ako bi buduća rafinerija bila integrirana u takvu mrežu, mogla bi dobivati sirovu naftu iz više pravaca, dok bi dio nerafinirane nafte nastavljao prema Turskoj ili Siriji.

Irak traži izlaz iz ovisnosti o jednom pravcu

U tome se nalazi šira geopolitička važnost cijele priče.

Irak je desetljećima velik dio izvozne infrastrukture usmjeravao prema jugu i Perzijskom zaljevu. Razvoj pravaca prema Ceyhanu i Baniyasu dao bi Bagdadu dodatne mogućnosti za izvoz preko Sredozemlja.

Time energetika više ne bi bila samo pitanje proizvodnje nafte.

Postala bi dio mnogo šire prometne i geopolitičke transformacije Iraka, u kojoj se ponovno otvaraju pravci prema Turskoj, Siriji i istočnom Mediteranu.

Ako se ti projekti realiziraju, karta iračke energetike mogla bi izgledati potpuno drukčije nego danas.